Članak analizira promjenu poimanja poduzeća, kao temeljnog organizacijskog oblika u tržišnoj ekonomiji, kao osnovu za razumijevanje tranzicije u Hrvatskoj tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. Analitički okvir fokusira se na pitanja vlasništva, upravljanja i odnosa među ključnim dionicima poduzeća. Identificirani su model malog i srednjeg poduzeća, korporacije, prazne ljušture i integratora sustava. Potom se analiziraju ključne odrednice djelovanja poduzeća u samoupravnom socijalizmu u doba krize 1980-ih i značajke socijalističke korporacije. Tijekom 1990-ih bivše socijalističke korporacije uglavnom se transformiraju u dva smjera. Dio ih se dezintegrira u modelu ‘prazne ljušture’: događa se smanjenje ekonomske aktivnosti i broja zaposlenih, gubitak imovine, a nerijetko i propadanje. Ostala bivša socijalistička poduzeća uglavnom prelaze u model rentijerske korporacije. U takvom poduzeću strategija vlasnika zasniva se na defanzivnom restrukturiranju i eksploataciji postojećih resursa uz što manje rizika i konkurencije te uz ograničena ulaganja u razvoj poslovanja. Rentijersko ponašanje uključivalo je nezakonite radnje, oportunističke poslovne modele, zlouporabu tržišne snage i neadekvatnog znanja potrošača te premala ulaganja u nove proizvode i nova tržišta. Zbog nedostatnih resursa i uvjeta u okruženju, alternativni modeli poduzeća povezani sa zapadnim inačicama kapitalizma nisu se pokazali realnim opcijama. Budući da se renta štiti ulaznim barijerama, koje priječe ulaz na tržište konkurenciji, politička elita često igra komplementarnu ulogu u poticanju i zaštiti rentijerskih poslovnih modela. Njen utjecaj u kasnom socijalizmu i tranziciji odražava se u upravljanju privatizacijom, izgradnji institucija, kontroli nad financijskim sektorom i javnim poduzećima te u klijentelizmu.