Pokrajinski Konservatorijalni Ured za Dalmaciju nakon sloma Monarhije 1918. godine gubi kontakte s tehničkim i pomoćnim osobljem bivšeg središnjeg Povjerenstva za proučavanje i održavanje umjetničkih i povijesnih spomenika u Beču. Osim arhitekata, Uredu je potreban i strukovno izobraženi kadar restauratora starih slika i drvenih rezbarija te popravljača crkvenog ruha. U pronalasku rješenja Bulić i Karaman započinju inventarizirati pokretne spomenike radi evidencije stanja oštećenih umjetnina u crkvama i privatnim zbirkama. Godine 1925. Karaman prvo ugovara restauratorske poslove s restauratorom Ferdom Gogliom iz Zagreba, koji ubrzo odustaje od suradnje postavši profesorom u gimnaziji. Zahvaljujući preporuci Francea Stelèa, Karaman potom ugovara poslove sa slovenskim restauratorom Matejom Sternenom, s kojim njeguje dugogodišnju plodnu suradnju do 1932. godine. Naglasak priloga je na korespondenciji Karamana, Stelèa, Goglie i Sternena, iz koje saznajemo mnogo o restauriranju umjetnina s područja Dalmacije (o organizatorskim, trgovačkim, strukovnim elementima i odabiru prioriteta u restauriranju). Prvi put se donose podaci iz arhiva Konzervatorskog zavoda u Splitu koji pokazuju da je Karaman imao ne samo nadzornu i organizatorsku ulogu u restauratorskim poslovima, nego je i sam pokušavao bolje upoznati restauratorske postupke. Zahvaljujući temeljitom terenskom radu i upornosti u angažmanu restauratora, Karaman je sačuvao veći fundus pokretne baštine u Dalmaciji, naročito djela domaćih majstora iz 15. stoljeća.