Filozofska nauka o čovjeku, odnosno filozofska antropologija, nastoji na vidjelo iznijeti bit čovjeka. Taj je pokušaj u načelu veoma složen jer je i objekt ove discipline, tj. čovjek sam, veoma kompleksno biće. Srčiku te kompleksnosti nesumnjivo sačinjava čovjekovo duhovno-tjelesno ustrojstvo. Klasični su autori udžbenika ove discipline u svom metodološkom postupku nastojali ukazati na naročitost čovjekove naravi. Pokazivali su na duhovnu dušu s njezine dvije temeljne sposobnosti: um i volja. Neki noviji autori su također nastojali analizirati i čovjekove vlastitosti, kao što su primjerice jezik, društvenost i političnost, znanost, kultura, umjetnost, rad i tehnika, igra, zabava i smijeh, etičnost te religioznost. I njihova je analiza na svoj način ukazala na čovjekov «novum» naspram drugim bićima u svijetu, a to je duh. Govor o vlastitostima je zaista obogatio antropološki govor unijevši dodatnu svježinu u filozofsku disciplinu o čovjeku te tako njegovu narav učinio, ako ne razumljivijom, onda svakako zanimljivijom.