Autor analizira prevladavajuće stavove u dubinskoj ekologiji kao ekološkoj filozofiji. Dubinska ekologija predstavlja oblik radikalne ekološke kritike tehničke civilizacije jer kritizira njezine temeljne vrijednosti - tehnolatriju (religiozno obožavanje tehnike), antropocentrizam (uvjerenje da samo ljudi imaju vrijednost), instrumentalizam i resursizam (shvaćanje prirode kao "skladište sirovina"), konzumizam (izjednačavanje blagostanja i atomizirane potrošnje tehničkih novotarija i senzacije masovnih medija), linearni progresivizam (uvjerenje o postojanju povijesno-socijalnog napretka, koji kulminira u modernoj civilizaciji) itd. Dubinska ekologija inspirana je ekologijom kao stručnom disciplinom, ali nastoji razviti ekološku mudrost, koja uključujuje poštovanje prema ne-ljudskom svijetu, imanentnu vrijednost svega bistvujućeg, ekocentrizam, ekoregionalizam, smanjenje ljudske demografske i tehničke intervencije, redukcija mobilnosti, međupovezanost svega postojećeg, načelo "priroda zna najbolje", duhovno bogat, a materijalno skroman život itd. Neki od češćih i značajnijih nedostataka u djelima dubinskih ekologa su kataklizmički tonovi s precjenjivanjem ljudskog tehničkog djelovanja, indirektna obnova dualizma čovjek/priroda, nerazlikovanje tradiconalnog duhovnog i modernog tehničkog antropocentrizma, nejasan koncept "intrizničnih vrijednosti", pretjerani optimizam oko stvaranja nove ekocentričke paradigme, ambivalentni stavovi oko moderne civilizacije itd.