Kriza u svojim suznačenjima ne posjeduje pozitivne aluzije. Taj se pojam bolje smješta u kontekstu: kaosa, zbrke, stihije, prijetnje ili propasti; sve više nego spasa. Sama riječ riječ ‘kriza’ (gk. krisis) izvorno i etimološki naznačuje kontekst: odluke, kušnje ili rastavljanja (usp. Majnarić/Gorski: 241).1 Kriza je dakle prekretna točka između propasti ili spasa pa je u tom smislu zapravo neutralan pojam. Kriza je prilika i šansa ili osuda i propast. U prvoj polovici 8. st u Sjevernom kraljevstvu (Izrael) krize, kao prijetnje, naizgled i nije bilo. Kriza i „riječ koju Jahve ima protiv vas“ (Am 3:1) Iz susjednog Južnog kraljevstva (Judeje) na privremeni proročki rad u Izrael dolazi judejski prorok Amos. Ovoj, bogatoj i obijesnoj judejskoj Samariji, sjedištu izraelskog kraljevstva gdje se još dobro živi naviješta krizu. Osebujnim literarno-stilističkim instrumentarijem i virtuoznošću, Amos pokazuje zatečeno stanje Izraela u vrijeme vladavine Jeroboama II (793-753) i nagoviješa krizu ili kaznu koja im stiže (Am 1-2). Unatoč svemu ovaj prorok ukazuje i prema spasu (usp. Am 9:11). Prorok sve to pred nas postavlja spretnim i impresivnim korištenjem literarnog instrumentarija. Bilo analogijama ili pojmovima iz svakodnevnog života (krave, zubi, koliba). Kao rijetko koji biblijski prorok Amos posjeduje izuzetan žalac cinizma i ironije (usp. Am 4:4-5). Upravo na ovim prorokovim talentima, želi se pokazati i ukazati na konstruktivnu napetost između naizgled oprečnih pojmova - krize i spasa. Primjerice, dok se u izobilju „krava bašanskih“ (bahatost) (4:1) naslućuje tek uživanje i užitak, brzo će doći dani „čistih zubi“ (glad) (4:6).