U tekstu se govori o psovkama, vulgarizmima i srodnim riječima đurđevečkoga kajkavskoga govora koje su upotrebljavali naši stari. Prema današnjim mjerilima to nisu prave psovke i vulgarizmi, nego riječi u njihovoj funkciji, premda se u radu tako nazivaju. U današnje vrijeme sve se manje korite jer su stari govornici pomrli. Upotrebljavali su se u svakodnevnoj komunikaciji i nimalo ne liče na današnje. Kao takvi bili su u skladu s ondašnjim vjerskim i moralnim načelima, čak su djelovali pomalo šaljivo, tako da su se mogli izgovarati i pred djecom. Broj psovki i vulgarizama nije velik jer je narod tada bio bogobojazan, neporočan i izbjegavao je takve izraze, o čemu je odgojem brinula obitelj, Crkva i škola, a dijelom i vlast zakonskim odredbama. Pojedinima je bilo nemoguće doznati značenje jer su nastali maštom pojedinaca koji su određene sastavnice jednostavno izmišljali prema potrebi. U nešto većem broju zastupljene su riječi rugalice i stihovne rugalice. Veći dio psovki, vulgarizama i rugalica istovjetan je s istima u Đurđevvcu susjednim kajkavskim govorima. Prikupljeni materijal izdvojen je iz rječnika đurđevečkoga kajkavskog govora i naknadno prikupljenog leksika.