Ovaj članak kritički ispituje mogu li i na koji način mogu mistički uvidi biti izraženi putem jezika. Prije svega se ukratko predstavlja problem mističke neizrecivosti: kako je moguće, ako je uopće moguće izraziti navodno transracionalna i transkonceptualna (nedualistička) mistična iskustva u racionalnim i konceptualnim (dualističkim) jezičnim terminima? Drugo, na temelju vitgenštajnovske razlike između »pokazivanja« i »govorenja«, pokazuje se da jezik ne samo govori (opisuje) nego i djeluje (izvodi). U tom je smislu pogrešno interpretirati mističke iskaze kao diskurzivne iskaze jer oni ne označuju ono mistično, nego ga iznose. No za razliku od običnih (negativnih ili pozitivnih) performativa, koji ostaju ugrađeni u konceptualni okvir, mistički iskazi djeluju kao apsolutni negativni performativi, tj. kao instance radikalne de-konceptualizacije. Konačno je skicirano nekoliko načina za izricanje neizrecivog: dva nejezična (tišina i tjelesni čin) te četiri jezična (evokativna besmislica, paradoks, negacija i skripturalna metafora). Pojedine ekspresivne forme klasificirane su na temelju dvaju međusobno isključivih kriterija: kriterij konzistencije otkriva je li i u kojem je opsegu dana forma kompatibilna s originalnim mističnim iskustvom, dok kriterij sugestivnosti pokazuje koliko je dana forma uspješna u obraćanju njenomu recipijentu. Tvrdi se da ova dva kriterija oblikuju osnovnu matricu za bolje razumijevanje toga kako mistično iskustvo, usprkos temeljnoj transracionalnosti, može biti koherentno izraženo u jeziku.