Čovjek kao razumsko biće, ostvaruje sebe i svoje postojanje kroz kategorije prostora i vremena; prostora - u društvenoj i vjerskoj zajednici, te u konkretnom trenutku vremena u kojemu živi. Jer on, po svojoj naravi, teži za ostvarivanjem sebe samoga u punini, obje zajednice – i društvena i vjerska – imaju tešku odgovornost pomoći mu pritom, napose kroz određene pravne izričaje kojima mu to garantiraju i daju mu prava da u tomu uspije. Jedno od tih prava jest i njegova sloboda na vjeru i ispovijedanje vjere. Stoga ovaj članak želi u bitnim crtama prikazati na koje sve to pravne načine čovjek – osoba – vjernik – ima slobodu i prava da svoja vjerska uvjerenja ispovijeda i živi po svojoj savjesti i prema kanonskim normama, odnosno državnim zakonima. U prvom dijelu ovoga rada govori se o zakonodavstvu Katoličke crkve i njezinu pravnom reguliranju slobode na izričaj i življenje osobne i zajedničarske vjere, a u drugom kakav je pristup Republike Hrvatske prema vjerskoj slobodi općenito, izrečen u pojedinim zakonima i aktima, te kakav prostor slobodnoga djelovanja imaju vjerske zajednice koje djeluju na njezinu teritoriju.