Recepcija Ibsenove drame Gospođa s mora (1888) umnogome je posvećena zagonetki njezina svršetka u kojem nas, namjesto očekivanog bračnog brodoloma, u završnici dočekuju supružnici sjedinjeni u iznova pronađenoj bračnoj sreći. Nadovezujući se na ibsenološke rasprave u kojima se nastoji odgovoriti na pitanje zašto se mrki Nordijac odlučio za sretan kraj, u radu se pokazuje da se objašnjenje kraja Ibsenove drame može pronaći u Pirandellovu komadu Naći se (1932). Naime usporedo čitajući Ibsena i Pirandella, otkrit ćemo da je problem odnosa spolova nemoguće razlučiti od pitanja sklada čovjeka i prirode – osjećaja sjedinjenosti sa svemirom koji psihoanaliza opisuje pojmom „oceanskog osjećaja“. Promatrajući pitanja početka i kraja, ulaska i izlaska, iskona i eshatona u metapoetičkom ključu, u radu se prati kako se fantazam početka kao jednine i bespolnosti koji nalazimo u Ibsena zrcali u psihoanalitičkim radovima Sigmunda Freuda, Sándora Ferenczija te Jacquesa Lacana, odnosno kako se pretače u Pirandellov metateatarski komad.