Predmet razmatranja rada jesu manjine, odnosno etničke manjine kojima se može pripisati središnje mjesto u okviru društvenih pojava i procesa vezanih uz multietničku i multikulturnu strukturu suvremenih društava. Polazeći od pretpostavke da je jasnoća pojmova preduvjet razumijevanja i rješavanja problema vezanih uz etničke manjine, autori problematiziraju definiranje i diferenciranje pojmova s obzirom na koje, u konkretnim društvima, na svojevrstan način uglavnom proizlaze i prava etničkih manjina. Problem se smješta u kontekst suvremenih društava, napose imigracijskih zemalja Europske unije, te se upozorava na njihovu etničku heterogenost, na deklarirani opći konsenzus o pravu na različitost i na važnost toga prava. Uspoređujući s jedne strane etničku strukturu petnaest zemalja Europske unije (temeljenu na popisu stanovništva i na procjenama), a s druge strane podatke o pravnoj reguliranosti zaštite manjina u tim zemljama, autori zaključuju da su na djelu različiti oblici selektivnog negiranja jednakosti prava na različitost. Suvremene podjele na nekad obespravljene tradicionalne manjine koje se nastoje revitalizirati i nove etničke manjine koje se oblikuju iz imigrantske populacije otvaraju mogućnosti za nove oblike diskriminacije. Stoga se također zaključuje da bi manjinska prava trebalo nastojati izjednačiti već i zato što hijerarhizacija prava, kako se kroz povijest pokazalo, može dovesti do frustracija s dalekosežnim posljedicama.