Autorica je obradila temu pomorskih havarija u koje spadaju sve izvanredne štete koje zadese pomorsku imovinu tijekom pomorskog pothvata. Osnovna je podjela pomorskih havarija na zasebne i zajedničke havarije. Među najčešće zasebne havarije spada sudar brodova te određene vrste šteta na teretu. Putem zajedničke havarije na pomorsku se plovidbu primjenjivalo pravilo da nitko bez naknade ne bi smio uživati imovinske koristi ili prednosti od tuđe štete. U odnosu na rimsko, bizantsko i mletačko pravo, institut zajedničke havarije u dalmatinskom je statutarnom pravu bio proširen kao posljedica nesigurnih srednjovjekovnih prilika u pomorskom prometu, te nastojanja da se u interesu razvitka pomorske plovidbe rizik prebaci na širi krug sudionika. Osim općeg načela uopćavanja rizika za sve štete na brodu i za sam teret, kontribucija iz naslova zajedničke havarije primjenjivala se i na neke posebne slučajeve kao što su: oluja, gusarska pljačka, zarobljavanje člana posade, odmazda, plaćanje pomorskih pristojbi, itd. Zbog promijenjenih gospodarskih prilika i velikog broja zloupotreba, široki pojam zajedničke havarije s vremenom se sužavao pa se havarija ograničavala na najnužnije troškove (pomorski iactus i gusarsku pljačku). Srednjovjekovno pomorsko pravo prihvatilo je rimski princip poštovanja i zadržavanja prava vlasništva na potopljenim i izgubljenim stvarima u slučaju brodoloma. Kao novost uvedeno je pravo na nagradu za spašavatelje, dužnost prijavljivanja nađenih stvari, te sudjelovanje javne vlasti u tim pitanjima.