Rad se bavi pamćenjem istarskog egzodusa u okviru kulture straha kao obilježja suvremenog doba te s obzirom na promjenu ideološkog konteksta pamćenja Drugoga svjetskog rata u devedesetim godinama dvadesetog stoljeća. Veza egzodusa i straha promatra se u odabranoj talijanskoj historiografskoj, antropološkoj i psihoanalitičkoj literaturi, u usmenim svjedočenjima te u onim književnim i filmskim obradama u kojima se istarska usmena tradicija, legende i predaja prikazuju kao prirodni okvir i egzodusa i straha. Upotreba fantastičnih elemenata i pozivanje na usmenu predaju u ovoj se analizi povezuju s antislavenskim rasizmom na istočnoj talijanskoj granici kao strahom od nepoznatog i demoniziranog drugog. Osobita se pažnja posvećuje motivu mrtve životinje bačene u jame zajedno sa žrtvama kao elementu mitske predodžbe o ritualnom ubojstvu. Bilježi se perzistencija nekih dijelova strahom obilježene narativne obrade pamćenja egzodusa u suvremenom talijanskom političkom diskursu te se postavlja pitanje o mogućim načinima zaustavljanja tog mitološkog stroja.