U tekstu se kulturna baština razmatra kao dio šireg koncepta “idiosinkrazije" i definira se kao ukupan način života ljudi te materijalne i duhovne vrijednosti (kulturni kapital) koje su stvarale generacije u dužem razdoblju. Identitet se definira kao “osjećaj osobnosti" i on se formira u procesu socijalizacije u obitelji kao i kroz formalni i “skriveni" nastavni program, u kojem procesu se vrši kulturna i društvena reprodukcija. Na proces socijalizacije djece i omladine utječu mnogobrojni činioci, među kojima veoma značajnu ulogu ima kulturna baština. Ta njezina uloga dolazi do izražaja u formiranju triju osnovnih vidova identiteta: osobnoga, društvenoga (pripadnost društvenom sloju i uže društvenoj grupi) i nacionalnoga, koji je, također, posebni vid društvenog identiteta. Kulturna baština u procesu socijalizacije i posebice u formiranju nacionalnog identiteta pomaže u jačanju patriotizma individua, kao što pomaže i u prevladavanju krize identiteta, kako osobnog tako i društvenog. Idiosinkrazija i time kulturna baština konkretnih društava i društvenih zajednica temelj je prepoznavanja i razlikovanja od ostalih društava i društvenih zajednica, no i temelj njihova daljnjeg kulturnog, duhovnog i sveukupnog razvoja.