U tekstu se razmatraju polazne teorijske pretpostavke o lobističkim aktivnostima koje mogu biti zanimljive za sindikate da bi ostvarili vlastite interese. Uočena aktivnost, uokvirena zakonskom procedurom, gdje u osnovi stoji utjecaj na donosioce političkih odluka u procesu donošenja raznih propisa ili akata značajnih za sindikate i njihove članove, u perspektivi manifestira određenu razinu zadovoljavanja sindikalnih ideja. Autor pokušava na temelju empirijskih podataka i sadržajnog proučavanja teorijskog pristupa sindikalnom organiziranju objasniti strateški pristup lobiranja kao jednog od mogućih načina za ostvarenje sindikalnih i radničkih interesa na polju industrijskih odnosa. Sindikatima na prostoru današnje Srbije bilo bi poželjno da u svojoj konceptualnoj strategiji daju prostor ovom modelu. Isto tako, u moru ponuđenih taktika i političkih strategija za aktivnije promoviranje snage socijalnoga dijaloga u demokratskim ključnim institucijama, pogotovo u parlamentu, lobiranje mora biti promatrano kao ponuđena alternativa za ostvarenje ove ideje.