Cilj istraživanja bio je procijeniti stavove i praksu hrvatskih ortodonta u vezi s retencijskim protokolima. Distribuirano je ukupno 150 upitnika, od kojih su 92 valjano ispunjena. Pitanja su uključivala sociodemografske karakteristike, praksu informiranja pacijenta o mogućnostima retencije, najčešće korištene naprave i razloge korištenja određenog protokola te trajanje retencije. Ortodonti su pacijente informirali o mogućnostima retencije najčešće usmeno, retencijsko razdoblje je bilo 3-5 godina, izbor metode ovisio je o malokluziji (76%) te je na protokol utjecalo kliničko iskustvo ortodonta (39%). Najčešće korištena naprava u maksili bila je termoplastična retencijska naprava (52%), a u mandibuli kombinacija fiksne i mobilne retencijske naprave (34%). Način usvajanja znanja, biološki razlozi (vrsta malokluzije, oralno zdravlje, terapijski ishod i rast) i pacijentove želje nisu bili prediktori trajanja retencije niti učestalosti kontrolnih pregleda. Porastom ortodontskog iskustva trajanje retencije smanjilo se te su ortodonti bili skloniji promijeniti trajanje retencije (p=0,001), kao i vrstu retencijske naprave (p<0,001). Zaključno, na retencijske protokole u hrvatskih ortodonta najviše je utjecalo njihovo kliničko iskustvo i klinička situacija.