Sifilis je tema brojnih dijaloga u Erazmovim Razgovorima. Percipiran kao bolest koja se prvi put javila potkraj 15. stoljeća, sifilis suvremenim čitateljima zadaje izazov pri smještanju u okvire ustaljenih, teološki utemeljenih obrazaca mišljenja i znanja, kao i povezane interpretativne okvire. Poteškoća se očituje u mnoštvu oznaka koje se toj novoj bolesti pripisuju, a koje odražavaju različite interpretativne pristupe – na takvo stanje stvari aludira Erazmov dijalog Ἄγαμος γάμος sive Coniugum impar (1529.). U radu se pokazuje kako se niz značenja prethodno pripisivanih gubi djelomično prenosi na novu bolest kroz neprestanu usporedbu, razlikovanje i isticanje. Uporabom gube kao tumača za sifilis, bolesno tijelo prikazuje se kao grešno i moralno iskvareno i na taj način sifilis funkcionira kao očigledan vanjski znak unutarnje moralne kvarnosti oboljeloga ženika, o čijem braku govori Coniugum impar. Povijesno i polemički gledano, dijalog predstavlja doprinos književnoj kontroverzi između Erazma i Heinricha Eppendorfa, a koja se povezuje s prijeporom između Erasmusa i Ulricha von Huttena 1522./23. Rad razotkriva načine na koje sifilisom zaraženi ženik u dijalogu podsjeća na Huttena, njegov spisateljski rad i samostilizaciju te time diskreditira navodnoga Eppendorfovog uzora. Alegorijski gledano, sifilisom zarađeni ženik isto tako služi pri označavanju slobodnih carskih vitezova Svetoga Rimskog Carstva kao posebne klase moralno iskvarenih.