Kršćani ispovijedaju svoju vjeru u Boga Stvoritelja neba i zemlje. Pitanje je imaju li kršćani drukčiji odnos prema stvaranju od onih koji ne gledaju na stvaranje u svjetlu vjere u Boga Stvoritelja. Većina ljudi nije svjesna činjenice da im izostaje punoća kršćanske duhovnosti ako njezin plod ne uključuje veću ekološku osviještenost koja se očituje u konkretnoj brizi za naš zajednički dom. Katolička je crkva dugo odgađala objavljivanje službenih dokumenata koji potiču vođenje brige o okolišu. Ovo oklijevanje nadvladao je papa Franjo u svojoj enciklici »Laudato sì«, u kojoj naglašava probleme ekološke nesigurnosti i indiferentnost mnogih kršćana u odnosu prema okolišu. Papa je uputio ovu encikliku čitavom čovječanstvu zato što je želio pozvati sve ljude da se ujedine u zajedničkom traženju i ostvarenju konkretne brige za naš zajednički dom. U ovom radu autor najprije želi predočiti Papinu kritiku, ali i ohrabrenje u rješavanju ekološke krize. Autor zatim govori o putu ekološke duhovnosti na koju je pozvano cijelo čovječanstvo, a osobito katolici. Na kraju autor donosi dva duhovna sredstva koja nam nudi ignacijevska duhovnosti (kontemplacija, egzamen), a koja će nam omogućiti nov odnos prema stvaranju koji ohrabruje ekološka duhovnost.