Planetarna univerzalizacija postojanja u svojem postmodernom obliku uzrokovala je gubitak ljudskog identiteta; zato nije čudno da se taj gubitak nadomješta potragom za korijenima društvenosti, prije svega potragom i borbom za etničkim identitetom. Autor, shvaćajući etnički identitet epohalnim prevladavajućim historijskom oblikom integriranih društvenih zajednica, analizira koncepcije takvih oblika u etnologiji, te smatra da ona nema teoretski utemeljen pojam etničnosti. Analizirajući neke jugoslavenske i sovjetske autore pokazuje da se etnosu ne pridaju karakteristike koje bi ga utemeljile kao društveni, formativni i epohalni oblik, te ga zato nije moguće dosljedno razlikovati od pojma naroda i nacije. Navodeći nemarksističku teoriju o tvorbi etničkoga, UMMU Ibn Khalduna, autor postavlja pitanje kako se etničnost, usprkos svemu, revitalizira i u industrijskim društvima. Odgovor nalazi u tome da ona ne mora biti obilježje samo nisko diferenciranih društava. Iz toga slijedi da je svaka suvremena aktivno integrirana nacija također i etnija. Na bitno pitanje kako je takva koegzistencija moguća u suvremenim društvima autor nalazi odgovor u autoreferencijalnosti i autopoesisu dinamičnih, živih ljudskih zajednica. Etničnost i identitet tvore ono jedno (tó hén), što je »snaga« koja ujedinjuje, povezuje i individualizira, te je na taj način počelo, a ne posljedica, zajednice.