Nakon razdvajanja Čehoslovačke 1992. Bratislava je ponovno dobila status europskog glavnog grada. Grad bogate povijesti poznat pod imenima Presbourg i Pozsony (Požun) prošao je različite monarhije i režime dok nije postao centar težnji za samostalnošću slovačke nacije. Povijesni pristup omogućuje bolje razumijevanje razvoja i funkcioniranja glavnog grada mlade Slovačke Republike. Kao i mnogi drugi glavni gradovi i aglomeracije općenito, i on se širio postupno integrirajući okolne općine. Ta ponekad autoritarna pripajanja smatrala su se ekscesom prijašnjeg centraliziranog sustava. Težnja davanja široke autonomije lokalnim vlastima tijekom demokratske tranzicije također je imala učinka na organizaciju i ovlasti bratislavskih četvrti. Organizacija Bratislave je vrlo decentralizirana, a svaka četvrt ima pravnu osobnost s velikom autonomijom. Takva organizacija može biti privlačna sa stajališta demokracije, ali je skupa i može prouzročiti probleme neusklađenosti. U Bratislavi postoje velike razlike između četvrti u pogledu broja stanovnika, površine i razvojne strategije. Različitosti objašnjavaju sukobe između razine čitavog grada i četvrti koje ga sačinjavaju. Činjenica da četvrti imaju široke ovlasti i vlastite izvore financiranja ponekad vodi prema natjecanju među četvrtima i otežavanju usklađivanja na razini čitavog grada. Više je reformi bilo poduzeto radi modernizacije statusa Bratislave. Premda su one ohrabrujuće, potrebne su i dodatne reforme da bi upravljanje gradom bilo usklađenije. Danas kad postoji svojevrsno natjecanje europskih glavnih gradova, pronalaženje najbolje dubinske reforme statusa glavnog grada čini se nužnim korakom prema efikasnijem i jeftinijem upravljanju gradom.