Rad obuhvaća ulomak Heb 11,8-19 u kojemu se tvrdi da je Abraham svjedok vjere unutar »oblaka« svjedoka vjere. Navedeno izlaganje se stavlja u širi okvir Poslanice Hebrejima i njezine strukture i prije svega njezina nastojanja da boljom teologijom pripomogne svojim suvremenicima. Potom se interpretacija navedenoga ulomka gleda unutar navedene definicije vjere u Heb 11,1 u njezinim dvjema dimenzijama: vremensko-eshatološkoj i prostorno-transcendentalnoj. Tek nakon toga egzegetski se izlaže tekst u kojemu dolazi do izražaja Abrahamova vjera u svoje četiri sastavnice: Abrahamova vjera: poziv i put u nepoznato (Heb 11,8), Abrahamova vjera: kao stranac u tuđini (Heb 11,9-10), Abrahamova vjera: nastanak života - nemoguće postaje mogućim (Heb 11,11-12), Abrahamova vjera: život jači od stvarnosti smrti (Heb 11,17-19). Na koncu autor govori o Abrahamu kao uzoru istinske vjere. Vjera tako postaje život onih zbiljnosti koje su eshatološke i koje se nalaze u Božjem području.