Može li upotreba jezičnih sredstava, poput metafore, ironije i hiperbole, u svrhu uvjeravanja, biti „preuvjerljiva“, tj. može li pro(e)mašiti svoj retorički cilj? Odnosno, može li se kombinacijom takvih sredstava ipak pretjerati te tako govornike (i sklone čitatelje) obvezati na djelovanja koja nisu bila zamišljena kao ishod uvjeravanja? U ovom se radu istražuju semantičke i pragmatične promjene u primjeni metaforičke engleske poslovice You cannot have your cake and eat it u kontekstu Brexita u britanskom javnom diskursu u razdoblju od 2016. do 2019. Na početku tog razdoblja tadašnji ministar vanjskih poslova Boris Johnson i drugi zagovornici Brexita modificiraju tu poslovicu u tvrdnju „We can have our cake and eat it“, koja utjelovljuje jasnu potporu Brexitu i njegovim navodnim koristima za Veliku Britaniju; čak je jedno vrijeme odredila smjer u kojem se kretala percepcija javnosti o pregovorima između UK-a i EU-a. S vremenom je postala predmet pretjerane hvale s jedne strane, te poruge s druge strane, a u posljednje je vrijeme, kako se čini, izgubila znatan dio svoje uvjerljivosti. U radu se tvrdi da je Johnsonova modifikacija poslovice u početku uspješno oživjela njezino metaforično značenje i uokvirila ju u hiperboličkom retoričkom kontekstu, ali da je isto tako zagovornike Brexita usmjerila na očekivanje ishoda „sve ili ništa“ kako u odnosu na narativ sukoba o EU-u tako i u odnosu na narativ unutarnje britanske političke rasprave. Prema tome, retorički uspjeh može nametnuti argumentativne (i političke) obveze koje govornik možda nije predvidio i koje mogu biti u suprotnosti s njegovim željenim ishodom uvjeravanja.