Kako odgojiti učenike da svoju vrijednost prepoznaju u stvaranju koristi za opće dobro, a ne samo za osobne interese te kako omogućiti prepoznavanje zajedničkog i pojedinačnog cilja kao jedinstvenog? Divergentnost ciljeva može biti uzrok raspršivanja pažnje i besplodnog lutanja, no može omogućiti osobni razvoj putem intrinzičnih poticaja. U radu se govori o tome koje nastavne prakse omogućuju razvoj sposobnosti autonomnog razvoja djece osnovnoškolske dobi te kako likovno-kreativne i radioničke prakse omogućuju i potiču pojavu sposobnosti za veće samorazumijevanje i razvoj empatije za potrebe drugih. Govori se o smislu uzora kao poželjne matrice i odgovornosti učitelja kao nosilaca tog atributa pri stvaranju i učenju prepoznavanja strategija izlaza i rješenja. Rad ukazuje na to da se u školi ne može učiti mudrost, ali da se za mudrost može pripremati.