U antici i ranome srednjem vijeku gorovitost, neprohodnost, pa i klimatska negostoljubivost prostora Gorskog kotara nisu omogućavali snažniji demografski razvoj tog kraja. Tek je u razvijenome srednjem vijeku povezivanje primorskih luka s panonskim prostorom dovelo do razvoja značajnijih naselja na važnim prometnim pravcima. Upravo taj prometni položaj nastavio je igrati važnu ulogu i u kasnijim stoljećima. Zbog toga su prostor Gorskog kotara pod svojom vlašću nastojali održati prvo pripadnici ugledne velikaške porodice Frankopana, a od polovice 16. stoljeća i Zrinskih. Krajem 16. stoljeća započinje stabilizacija demografskih prilika zbog smanjenja opasnosti od osmanlijskih napada. Novi valovi naseljavanja dogodili su se početkom 17. stoljeća kada na prostor Gorskog kotara doseljavaju pravoslavni Vlasi (Srbi) i katolički Bunjevci (Hrvati). Već u 18. stoljeću trgovina žitom, drvom, stokom i rudama nastavlja jačati važnost ovog prostora, što je omogućilo nastavak gradnje prometne infrastrukture i razvoja naselja. Razdoblje 19. stoljeća još je više pokazalo važnost Gorskog kotara na putu između zaleđa i Hrvatskog primorja. Međutim izgradnja željezničke mreže i pojava parnih brodova doveli su do nagle globalizacije tržišnih odnosa. Važnost goranskih naselja tada opada zbog prebacivanja prometa na željeznicu. S druge strane otvaranje prekooceanskih država za europske useljenike dovodi do velike emigracije s prostora Gorskog kotara, ponajviše u SAD i Kanadu. Uza sve to je stanovništvo Gorskog kotara sve više zahvaćao opći proces deruralizacije i odlaska ljudi u bliža i dalja urbana središta, što će se nastaviti i tijekom 20. stoljeća.