U radu se prikazuje razvoj naselja i prometnica na prostoru Jugoistočnoga zagrebačkog prigorja od XIII. do XVI. st. Riječ je mikroregiji omeđenoj rijekom Savom na jugu, Zagrebom na zapadu, Medvednicom na sjeverozapadu te zelinskim prigorjem na istoku. U razvijenom i kasnom srednjem vijeku te u ranom novom vijeku ova se mikroregija nalazila u istočnim dijelovima Zagrebačke županije te nije imala nikakvo posebno ime, za razliku od danas, kada se prema zagrebačkoj Gradskoj četvrti Sesvete kolokvijalno naziva Sesvetsko prigorje, Prigorje i Sesvetski kraj. Danas je najgušće naseljen prostor kontakta brežuljkastog prigorja i savske nizine, dok je u razvijenom i kasnom srednjem vijeku te u ranom novom vijeku glavna zona naseljenosti bili središnji brežuljkasti dijelovi s brojnim udolinama planinskih potoka i njihovih pritoka. Prva naselja na tom prostoru razvila su se u XIII. na brežuljkastim dijelovima jugoistočnog zagrebačkog prigorja kao podgrađa utvrda ili kao sjedišta crkvenih župa, da bi se krajem XV. i početkom XVI. st. ona pomaknula u nizinu na glavne prometnice, koje su upravo preko istraživanoga prostora povezivale austrijsko-njemačke zemlje na zapadu sa slavonskim i ugarskim županijama u savsko-dravskom međuriječju i Podunavlju na istoku, te središnje dijelove Ugarskoga Kraljevstva s lukama na istočnoj obali Jadrana. Sva naselja bila su u sklopu četiri velika vlastelinstva, u sklopu kojih se nalazilo gotovo čitavo Jugoistočno zagrebačko prigorje.