Članak promišlja teološku metodu, »intellectus fidei« Anzelma Canterburyjskog, koju ćemo predstaviti kao dijalektičko-racionalnu. Za razliku od patrističke teologije u kojoj je prevladavala metoda »quaerere«, traganje za Bogom i Božjim licem, u Anzelma premoć ima metoda »accedere«, misaona jasnoća uma koja se izriče u »rationes necessariae«. Premda Anzelmo nije racionalistički teolog, kako mu se to nerijeko spočitava, u članku se ukazuje na problematičnost njegove dijalektičko-racionalne metode »quaerere«. To posebno dolazi do izražaja u njegovu djelu »Cur Deus homo«, kojemu je posvećen drugi dio članka. Donose se temeljni vidovi toga Anzelmova djela, s posebnom naglaskom na njegovu angelologiju koja predstavlja skriveno središte cjelokupne argumentacije o zadovoljštini. I to se djelo pozitivno vrjednuje, ali se isto tako pokazuju ograničenja Anzelmove dijalektičko-racionalne metode i u tomu djelu.