Rad kreće od pitanja strojne inteligencije, kibernetičkog problema, koji je usko vezan uz pitanja subjektivnosti, ljudske inteligencije i konstitucije ljudske komunikacije. Na primjeru programa umjetnih konverzatora, kao i (filmskih) reprezentacija tih programa preispituju se sličnosti i razlike, te njihova veza sa subjektivitetom u najširem smislu. Obrćući tezu o instrumentalizaciji subjekta posredstvom kibernetičkog okvira koji se, kako je to tvrdio Martin Heidegger, postavlja kao paradigmatski okvir modernih znanosti, rad upućuje na najužu vezu subjekta i mehaničkog ili digitalnog kvazi-inteligentnog stroja. Teorijski okvir rada čini primijenjena psihoanaliza Jacquesa Lacana, koja je u mogućnosti ukazati na manjkavosti razumijevanja komunikacije kao prenošenja informacija. Takva će se kritika ukazati plodnom ne samo za razumijevanje komunikacije i razlike između strojnog i ljudskog, već i za ukazivanje na probleme politike identiteta. Lacanov antihumanizam i etike separacije ukazuju se tako kao alati suvremene kritike političke ekonomije.