Sustav mjerenja kriminaliteta (i drugih sigurnosnih pokazatelja) koji se trenutačno rabi, uglavnom se zasniva na praćenju verižnih i (nešto rjeđe) baznih indeksa. To samo po sebi nije sporno ukoliko se želi mjeriti broj kaznenih djela i prikazati njihovo kretanje kroz vremenska razdoblja. Problem nastaje kada se na temelju takvih pokazatelja iznose procjene o stupnju sigurnosti pa se kao temeljni parametar uzima postotak koji pokazuje pad ili porast ukupnog broja kaznenih djela na određenom području u određenom vremenskom razdoblju. Na taj se način miješaju kruške i jabuke, a promjene u njihovu ukupnom broju tumače se kao poboljšanje ili pogoršanje stupnja sigurnosti. Naime, zbrajanje svih otkrivenih i prijavljenih kaznenih djela i praćenje njihova kretanja, te tumačenje trendova na opisani način, s aspekta sigurnosti bilo bi adekvatno kada bi svako kazneno djelo imalo jednaku vrijednost u ukupnoj masi kriminaliteta. To, naravno, nije slučaj jer je, primjerice, ubojstvo teže kazneno djelo od krađe. Ta djela imaju različitu sigurnosnu težinu što vodi do zaključka da kaznena djela nije moguće jednostavno zbrajati i iz oscilacija u njihovom ukupnom broju izvlačiti sigurnosno relevantne zaključke. To je posebice neprihvatljivo kada se uzme u obzir činjenica da lakša djela redovito karakterizira velika brojnost pa trendove u vezi s ukupnim brojem kaznenih djela prate trendove najmasovnijih djela, što, posljedično, ne daje stvarnu sliku. Stoga se može postaviti teza kako se tek određene vrste kaznenih djela uzete kao cjelina mogu promatrati ravnopravno s ukupnim brojem drugih usporedivih vrsta kaznenih djela (kriterij usporedivosti u najvećoj mjeri bi se odnosio na sličnosti u vezi s tamnom brojkom). Ode li se korak dalje, moguće je postaviti i tezu prema kojoj različite vrste kaznenih djela predstavljaju veću ili manju sigurnosnu opasnost uspoređuju li se međusobno.