U ovome se radu tematizira filozofska pozicija Trogiranina Franje Trankvila Andreisa (1490. – 1571.) na osnovi njegova filozofskog dijaloga Philosophandumne sit, tiskana 1545. godine. Nakon što je ukratko opisan povijesni i misaoni kontekst u kojem Andreis piše ovo djelo, prelazi se na sam sadržaj i interpretaciju dijaloga Philosophandumne sit, pri čemu se Andreisovu filozofsku poziciju postavlja u kontekst aktualnih humanističko-renesansnih filozofskih strujanja. Dijalog Philosophandumne sit zapravo je rasprava o najboljem načinu življenja, odnosno rasprava o cilju i svrsi čovjekovoj te o ljudskoj sreći. Iz cijeloga dijaloga razvidno je da Andreis zagovara način življenja u kojemu čovjek poštuje prirodu i njezine zakone, no (vodeći se natprirodnim načelima pravednosti, pobožnosti i svetosti) nadilazi ih. U tom nadilaženju prirode, razum, kao najuzvišeniji dio ljudske duše, da bi zavladao ostalim nižim dijelovima duše, more biti obrazovan, oplemenjen filozofijom. Filozofijom razum stječe spoznaju pravednoga, što mu onda omogućuje život proživljen u vrlini. Nagradu pak života proživljena u vrlini Trankvil Andreis vidi u transcendentnome, dakle, u životu nakon prirodne smrti. U drugome dijelu rada, koristeći se računalnim programom „musaios“, uspoređuju se uočene fraze u spomenutome Andreisovu dijalogu s frazama u Ciceronovu proznom opusu. Nakon analize, zaključuje se da je Andreis u stilskome smislu bio pod velikim Ciceronovim utjecajem.