Teorijsku pretpostavku Marije Todorove da njezina novotvorenica „balkanizam“ nije istovjetna pojmu „orijentalizam“, Edwarda Saida, ovaj članak želi prikazati i kritički promotriti na temelju čitanja romana Ministarstvo boli Dubravke Ugrešić te usporednoga postkolonijalnog čitanja Dece ponoći Salmana Rushdija. Analizirajući niz tematskih točaka iz obaju romana, ali i poziciju pisca-emigranta koja je karakteristična za oboje spomenutih pisaca, autorica članka pokušava uspostaviti analogije između njih kako bi pokazala da, barem u slučaju Dubravke Ugrešić, balkanizam uistinu predstavlja plodno tlo postkolonijalnomu tumačenju. Ishodište takve pretpostavke koncept je položaja „između“ kakav zagovara Homi Bhabha, a koji teoretizira o ambivalentnome, hibridnom i liminalnom subjektu koji se istovremeno nalazi ovdje i ondje. Tako se i likovi u Ministarstvu boli, baš poput autorice romana, kao izbjeglice s prostora bivše Jugoslavije na prazan prostor Nizozemske nalaze u dvostruko delikatnomu položaju „između“. S jedne je strane njihova prošlost raspadom Jugoslavije postala nedohvatljiva, a time i proces identifikacije onemogućen, dok su s druge dislocirani na oličenje politički neutralnoga područja, u samu blizinu Haškoga suda. Prazan prostor Nizozemske, podržan relativnošću sjećanja kakvu u esejima Imaginary Homelands zastupa Salman Rushdie, otvara put kolonijalizaciji te ruši tezu o multikulturalnom nizozemskom okolišu.