Razvoj konzervacije-restauracije u Hrvatskoj, koja sve više prerasta iz struke u znanstveno-stručno područje, traži i uspostavu jasnog i nedvosmislenog nazivlja. Kada se sumira sve do sada ostvareno na tom polju, stječe se dojam uglavnom nejasne strukture tih manjih i većih pojmovnih rječnika, neusklađenosti i nedovoljnog međusobnog uvažavanja različitih predlagatelja „standardnih“ naziva te kroničnog nedostatka uvažavanja korpusa dosad publiciranih konzervatorsko-restauratorskih tekstova. Svrha ovoga rada je, na primjeru naziva za pet tipova štetnih naslaga na kamenu, upozoriti na važnost analize korpusa kao prvoga koraka na putu normiranja i standardizacije hrvatskoga konzervatorsko-restauratorskog nazivlja i njegove sinkronizacije s danas sve standardiziranijim nazivljem na drugim jezicima, prije svega na engleskom, kao lingua franca suvremene znanstveno-stručne komunikacije.