Ime hrvatske povjesničarke umjetnosti i sveučilišne profesorice Jadranke Damjanov sinonim je za avangardan, progresivan, nekonvencionalan i po mnogočemu jedinstven pristup odgoju i obrazovanju temeljenom na umjetnosti. U početnim godinama svoje nastavne karijere, ujedno vremenu osamostaljenja nastavnog predmeta Likovna umjetnost unutar hrvatskih gimnazija, profesorica Damjanov sa svojim je učenicima u VII. gimnaziji u Zagrebu pokrenula i uređivala godišnjak povijesti umjetnosti Umjetnost i mi, koji je izlazio od školske godine 1960./1961. do 1968./1969., a koji je u onodobnoj stručnoj zajednici prepoznat kao izniman doprinos unaprjeđenju i inoviranju srednjoškolske nastave. Unutar devet brojeva godišnjaka nalazili su se tekstovi u raznim formama, većinom kratki pisani radovi esejskog tipa, literarni i slobodni osvrti na likovna djela, pjesme, intervjui, dijalozi. Heterogenost i sloboda forme i izričaja koju pronalazimo unutar svakoga broja, zrcale raznolikost učeničkih osobnosti te intiman i dubok odnos prema umjetnosti i svijetu koji nas okružuje. Tekstovi su djelo jednog, dvoje ili skupine učenika, a pojedini su oblikovani kao niz odabranih odgovora na ankete provedene u više razreda. Brojevi su zamišljeni tematski, neki su bili povezani sa sadržajima propisanima nastavnim planom, a neki s odabranom problematikom najavljenom u uvodniku profesorice Damjanov na početku svakog broja. Tako su učenici pisali o raznolikim temama iz urbanizma, arhitekture i slikarstva, kultnoj ulozi umjetnosti, odnosu umjetnosti i tehnologije, svojoj svakodnevici i osjećajima, o iskustvu terenske nastave u Zadru gdje su izravno surađivali s restauratorima i konzervatorima te drugim temama. Svi su brojevi godišnjaka pratili obvezno načelo vezivanja tekstova za vizualni prikaz — crno-bijele reprodukcije umjetničkih djela, crno-bijele fotografije ili jednostavne crteže koje su izradili sami učenici, a vizualno ih je povezivala i prepoznatljiva naslovnica, ispisane riječi „umjetnost i mi”, za svaki broj izvedene u drugoj boji. Posebno se ističe prvi broj godišnjaka, u kojem su objavljeni razgovori učenika sa sveučilišnim nastavnicima Milanom Prelogom i Tihomilom Stahuljakom, ravnateljem gimnazije Matom Vlahovićem te profesoricom Damjanov, a kroz koje je ujedno dan uvid u raznovrsnost nastavnih metoda primjenjivanih u nastavi Likovne umjetnosti u VII. gimnaziji, što je ovaj broj obilježilo i kao mogući metodički orijentir drugim nastavnicima likovne umjetnosti, pripomoć u vrijeme kada je predmet bio na svojim počecima i kada su se tek isprobavali putovi njegova poučavanja. Odgajanje samopouzdanih pojedinaca, mladih intelektualaca, kulturne publike koja će se osjećati sigurno pred umjetničkim djelima i s užitkom odlaziti u muzeje i galerije, koji će svojoj okolini pristupati aktivno, čije su mišljenje i glas važni, kojima je u interesu boljitak njihove uže i šire zajednice, koji s lakoćom uspoređuju i povezuju prošlost i sadašnjost, kojima je još u gimnazijskim danima pružena prilika da objavljuju da izražavaju svoje mišljenje, doživljaje, stavljaju svoje znanje u funkciju — sve se to ogleda u časopisu Umjetnost i mi. Riječ je o vrijednoj i kvalitetnoj publikaciji koja predstavlja nezaobilazan izvor za istraživanje početaka poučavanja Likovne umjetnosti u hrvatskom srednjoškolskom obrazovanju, a svojom je inovativnošću i kreativnošću relevantna i u suvremenom odgojno-obrazovnom kontekstu. Kao dodatak tekstu priložen je popis svih učenika koji su sudjelovali u izradi godišnjaka te odabrani odgovori iz upitnika koji su neki od njih ispunili u veljači 2022.