U Istanbulu, gradu koji je neporecivo određen vodenim površinama, brodovi su etnografski teren u okviru kojega se mogu promatrati različiti procesi stvaranja zajednica. Istražujući vrijeme provedeno na brodu na putu prema znamenitim Prinčevim otocima, koji se nalaze nedaleko Istanbula, u članku se istražuje kako različita shvaćanja vremena i temporalnosti među stalnim i povremenim stanovnicima otoka (tj. onima koji tamo žive i zimi i ljeti, odnosno samo ljeti) definiraju njihov odnos prema otocima i utječu na njega. Na primjer, do koje mjere svakodnevne prakse prilagodbe vremena – kao što su čekanje broda ili predviđanje njegova kašnjenja – odražavaju različite načine pripadnosti otocima? Uzevši u obzir specifičan demografski sastav Prinčevih otoka te predodžbu o njima kao o neturskom/nemuslimanskom prostoru koji nastanjuju Židovi, Grci i Armenci, u ovom se članku istražuje kako pristup urbanoj mobilnosti dovodi do (ra)stvaranja nacionalnog jedinstva. Točnije, u članku se buka, zvuk i slušanje shvaćaju kao specifični etnografski podaci te se istražuje kako oni dovode do izražavanja (i/ili ušutkavanja) različitosti i raznolikosti nemuslimana u Istanbulu. Tako se – istražujući opipljive aspekte (provođenja) vremena na putu, što stanovnici otoka često shvaćaju kao diskriminatorno – daje etnografski gust opis “stigmatizacije” Prinčevih otoka u turskom nacionalnom i javnom imaginariju.