U pjesništvu hrvatske književnosti dvadesetoga stoljeća antički motivi zauzimaju značajno mjesto. Naglasak će u radu biti na četiri pjesnika koji su veći dio svoga života djelovali u dvadesetom stoljeću. Istražit će se opus Vladimira Nazora, Mi¬roslava Krleže, Dobriše Cesarića i Ivana Slamniga, koji su živjeli duboko u dvade¬setom stoljeću i ostavili veliki trag u hrvatskoj kulturi kao pjesnici i javne osobe. Izbor autora napravljen je uvidom u opuse više autora koji su svoje pjesme pisali u dvadesetom stoljeću. Tema ovoga rada pripada u domenu intertekstualnosti, a uvid u recepciju antike u hrvatskome pjesništvu dvadesetoga stoljeća u istraživanju za ovaj rad pokušat će pokazati da u tom vremenskom okviru prevladavaju topos i aluzija posebice u kasnijih pjesnika, ali i da je taj utjecaj u književnosti i dalje prisutan čak i krajem dvadesetog stoljeća. Budući da detaljnija analiza u okvirima ovoga rada neće biti moguća, navest će se primjeri i neka općenita zapažanja vezana uz ovu temu i svakog pojedinog istraženog autora.