U članku se proučavaju tri satirične pjesme: dvije koje iz pozicije muškoga kazivača napadaju žene i jedna u kojoj se ženskim glasom napadaju muškarci. Propituju se strategije napada u sve tri pjesme i njihova unutartekstna uvjerljivost. Pjesme se pokušavaju omjeriti o uvriježene definicije satire, pri čemu se pokazuje da su uvriježene definicije upitne i da ne odgovaraju na pitanja koja satirični tekstovi otvaraju. Naime, pjesme protiv žena niti žele niti mogu uputiti na poroke i grijehe žena ne bi li se na taj način pridonijelo njihovu uklanjanju. U tome smislu pjesma protiv muškaraca djeluje uvjerljivije, jer je konkretnija, ide na partikularno i u znatno manjoj mjeri generalizira. Rubno se dotiću i mogućnosti različitih čitanja Anke Satire.