Polazeći od kršćansko-teološke kategorije slike Božje, koju autor naziva antropološko-ekscentričnom jer se čovjek kao osoba može razumjeti i izvan granica puke pojavnosti svojega »ja«, dakle u Bogu kao »ne-ja«, čineći upravo stabilnim i cjelovitim taj isti ljudski »ja«, želi se i kritički osvrnuti na psihologijske i sociologijske pozitivističko-redukcionističke slike čovjeka koje uporište njegova definiranja utemeljuju na pojedinim strukturno-naravnim stratumima ili društvenim funkcijama čovjeka, nazivajući naprotiv takav parcijalni pristup antropološko koncentričnim. Dok se s konceptom imago Dei želi naglasiti ono cjelovito, bazično i teologalno u čovjeku, s homo simpliciter želi se samo znanstveno-metodski zahvatiti čovjek kao takav u svojoj pukoj pojavnoj bio-psiho-socijalnoj koncentričnosti i segmentiranosti sebe. U prva dva poglavlja u najosnovnijim crtama izlaže se kršćansko-antropološko određenje kategorijâ slike Božje i osobe, a u nastavku članka autor se kritički osvrće na načine kako se »znanstveno kreira« slika o čovjeku u psihologijskom i sociologijskom smislu. U zadnjem poglavlju autor se pita kako se to čovjek može realistično i optimalno personalizirati i socijalizirati na osnovi prethodno konstatiranih »znanstvenih slikâ« o njemu, ako ga se shvaća samo kao homo simpliciter.