U članku se analizira dosadašnji razvoj i mogući krajnji rezultati PESCO-a (proces stalne strukturirane suradnje na području obrane), najnovijeg pokušaja Europske unije na području razvoja vojnih sposobnosti potrebnih za ostvarivanje ciljeva navedenih u novoj sigurnosnoj strategiji EU-a. Međutim, iako je ubrzano usvajanje PESCO-a rezultat cijelog niza izazova europskoj sigurnosti u posljednjih nekoliko godina (geopolitički sukob s Rusijom, budućnost transatlantskog savezništva, Brexit, migrantska kriza, terorističke prijetnje), pitanje je hoće li PESCO dati očekivane rezultate. Problem nije toliko u procesu izgradnje sposobnosti, već u pitanju za što će se te sposobnosti koristiti. Među članicama EU-a i dalje postoje velike razlike u njihovim sigurnosnim politikama. Te razlike na ovom području vidljive su i u procesu regionalizacije europske sigurnosti (suradnja niza članica u okviru određene regije u razvoju određenih vojnih posobnosti). Time se otvara mogućnost za to da PESCO bude uspješan u razvoju određenih vrsta vojnih sposobnosti, ali i za to da će te vojne sposobnosti primarno služiti za ostvarivanje nacionalnih ciljeva članica EU-a, a ne za djelovanje Unije na području vanjske i sigurnosne politike.