Autor obrađuje četrnaest novih molitava vazmenoga vremena, koje se nalaze u novom tipskom izdanju Rimskoga misala iz 2002. godine. U prvom dijelu istražio je i naznačio izvore tih molitava, od kojih su tri novosastavljene, a ostalih jedanaest preuzeto je iz drevnih sakramentara. U drugom dijelu razlaže se nauk o Kristovom vazmenom otajstvu po kojem se vjernici spašavaju. Naglašava se "pozitivni" vid vazmenog otajstva: Kristovo uskrsnuće i proslava, a osobito se ističe Kristova velikosvećenička uloga, što u odnosu na prethodni misal predstavlja novinu. Vjernici se spašavaju po tome da uzimaju udjela u Kristovu vazmenom otajstvu. Oni su već zajedno s njime proslavljeni, što će se u potpunosti očitovati u blaženoj vječnosti. Ističe se također otajstvena snaga bogoslužnog slavlja. Ono ima tu moć da Kristovo spasenje učini stvarnim i djelatnim među vjernicima koji u tome slavlju sudjeluju.