Autorica u radu ukazuje na pravne zasade sigurnog i ekološki prihvatljivog recikliranja brodova prema rješenjima europskih pravnih ishodišta. Iznošenjem modaliteta sustavnog nastojanja zaštite ljudskog zdravlja i morskog okoliša od negativnih učinaka recikliranja starih brodova na plažama trećih zemalja, odredbe Međunarodne konvencije o sigurnom i okolišno prihvatljivom recikliranju brodova – Hong Kong (2009) imale su neposredan učinak na nastojanje EU da unilateralnim pristupom postigne sigurnije i ekološki prihvatljivije recikliranje brodova koji plove pod zastavom države članice EU. Stoga je poseban naglasak rada stavljen na pravnu analizu Uredbe (EU) br. 1257/2013 Europskog Parlamenta i Vijeća od 20. studenoga 2013. god. o recikliranju brodova kako u odnosu na zahtjeve prema brodovlasnicima brodova država članica EU, tako i u odnosu na specifičnost rješenja o zahtjevima za brodove koji plove pod zastavom "trećih zemalja" a pristaju u luku ili sidrište države članice EU. Raspravljajući o učincima visoko postavljenih standarda recikliranja brodova na povećanje troškova poslovanja, autorica zaključuje kako će povećanje ekološko prihvatljivih standarda sigurnosti plovidbe i zaštite okoliša neupitno zahtijevati brzu i kvalitetnu prilagodbu brodovlasnika novim pravnim normama i troškovima poslovanja. Analizirajući ekološkopravna i ekonomska stajališta o utjecaju i učincima reciklažne industrije brodova na svjetsko pomorsko tržište, autorica naglašava kako se unilateralni pristup na europskoj razini – Uredba (EU) br. 1257/2013, obvezatno i u cijelosti izravno primjenjuje u državama članicama EU što s obzirom na međunarodni karakter problema sigurnog i ekološki prihvatljivog recikliranja brodova zahtijeva potrebu za postizanjem međunarodne jedoobraznosti.