Doubt and Dogmatism in Cicero Talanga, Josip
Croatian journal of philosophy,
2012, Volume:
XII, Issue:
35
Journal Article
Peer reviewed
In his numerous philosophical writings Cicero mostly adapted contemporary
Greek sources, but occasionally he took up certain positions of
his own. His propensity to scepticism in epistemology and ...dogmatism
in ethics and political philosophy appears to be a further development
of the model set forth by Carneades. Though Cicero was infl uenced by
both Antiochus of Ascalon and Philo of Larissa—both of them claimed
the heritage of the Platonic Academy—he owed a life-long allegiance to
the Academic tradition of Carneades. Very often we are faced with a poor
state of his own argument. But it seems to me very likely that in main
questions his position was consistent throughout his life, and I consider
his own philosophy as the beginning of the rising Middle Platonism.
Pavao u Ateni Talanga, Josip
Obnovljeni život,
11/2021, Volume:
76, Issue:
4
Journal Article
Tijekom svoje prve europske misije Pavao se je u Filipima i Solunu suočio s ozbiljnim optužbama. Da bi izbjegao sukob s rimskom vlašću, prekinuo je svoju misiju i prije planiranoga odlaska u Korint ...našao utočište u Ateni. Kao obično, uspostavio je kontakt sa židovskom zajednicom, ali nije propustio priliku da na glavnom trgu kulturnoga središta ondašnjega svijeta iznosi Evanđelje. Atena je u to vrijeme djelovala kao veliki otvoreni muzej prepun religijskih objekata, što je izazvalo Pavlovu ogorčenost zbog mnoštva idola. Svojim svakodnevnim raspravama na agori izazvao je pozornost i filozofski obrazovanih građana. Nekima je bilo čudno spominjanje Isusa i uskrsnuća — shvatili su ih kao nova božanstva. Nakon prijave morao se je opravdati pred Areopagom, koji je bio nadležan za religijska pitanja. Pavao je iskoristio priliku i održao prvu kršćansku apologiju pred dobro informiranim politeistima. Vijeće Areopaga nije našlo ništa sporno, govor je prekinut i nije podignuta nikakva optužnica.
During his first European mission, Paul faced charges for allegedly practising magic at Philippi and, in Thessaloniki, for illegal gatherings and the refusal to recognize the Roman emperor. To avoid a possible conflict with the Roman authorities, he interrupted his mission and found refuge in Athens before his planned trip for Corinth. As usual, he established contact with the Jewish community but did not miss the opportunity to preach the gospel in the main square of the cultural center of the world at that time. Athens then looked like a large open–air museum filled with religious objects, i.e. idols, the sight of which caused Paul’s indignation. With his daily discussions at the agora, he also attracted the attention of citizens educated in philosophy. To some, however, the subjects he addressed seemed strange — because he spoke of Jesus and the resurrection. Therefore, having been reported, he had to justify himself before the Areopagus which was in charge of religious matters. Paul seized the opportunity to deliver a speech which was, in fact, the first Christian apologia before well–informed polytheists. The Areopagus Council found nothing controversial in it, so no charges were brought against him.
Suárezove Metafizičke disputacije postigle su nevjerojatan uspjeh. Popularnost je bila osobito velika u reformacijskim sredinama. Osim Melanchthonova utjecaja, u prvoj fazi prevladavao je utjecaj ...humanista i Ramusa, no na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće na protestantskim se sveučilištima obnavlja aristotelizam. Kada je 1600. prvi put u Njemačkoj tiskano Suárezovo djelo Metafizičke disputacije, kalvinistički i luteranski filozofi i teolozi potpuno su se otvorili prema isusovačkoj metafizici. Bez Suárezova utjecaja nezamisliva je protestantska Schulmetaphysik. Glavni razlog recepcije bila je potreba za metafizikom u teološkim raspravama. Lutherovo načelo sola scriptura bilo je dostatno za čvrstoću vjere, ali je u teološkim kontroverzama tražilo metafizičke dopune. Suárezov priručnik metafizike nametnuo se svim kršćanskim konfesijama kao dobro polazište za rasprave. Pod utjecajem njegovih ideja utemeljili su kalvinisti Rudolf Göckel i Clemens Timpler epistemološki orijentiranu metafiziku koja se primarno bavi mislivim kao mislivim, a biće se shvaća kao podudarno s mislivim. S druge strane Christoph Scheibler presudno je utjecao na luteransku tradiciju koja metafiziku shvaća kao znanost o biću kao biću, ali istovremeno podjelu bića obrazlaže epistemološki. Višestruke varijacije između tih dvaju stajališta postaju tipične za njemačku Schulmetaphysik.
Francisco Suárez’s Metaphysical Disputations achieved incredible success, his popularity being especially great in Protestant countries. Though he was influenced by Melanchthon, the influence of the Humanists and Ramus was predominant in his early period; however, in the late 16th and early 17th centuries, Protestant universities saw a renewal of the Aristotlean tradition. After the first German edition of Suárez’s Metaphysical Disputations in 1600, Calvinist and Lutheran philosophers opened themselves up completely to Jesuit metaphysics. Without Suárez’s influence, the Protestant Schulmetaphysic is unthinkable. The main reason for such a reception was the need for metaphyics in theological discussion. Luther’s principle sola scriptura was sufficient for a strength of faith, but theological controversies sought speculative arguments. Suárez’s handbook of metaphysics, with its rationality and clarity, imposed itself upon all Christian confessions as a good starting point for discussion. Under the influence of Suárezian ideas, Calvinists Rudolf Göckel and Clemens Timpler established an epistemologically oriented metaphysics which dealt primarly with the thinkable as thinkable, whereby being is equated to the thinkable. On the other hand, Christoph Scheibler’s influence upon the Lutheran tradition was crucial, for it understood metaphysics as the science of being as being with an epistemologically justified division of being into real, ideal and transcendental. Multiple variations of these two positions have become typical for the German Schulmetaphysik.
Elementarni odnos liječnika i pacijenta je asimetričan. Zato se čini da je tradicionalni paternalistički odnos prema pacijentu jedini ispravan. Međutim taj je odnos dio jednoga složenijega ...međuljudskog odnosa koji implicira potpunu pravnu i etičku jednakost. Iz toga proizlaze i dva druga odnosa liječnika i pacijenta, ugovorni, koji odgovara pravnom odnosu, i partnerski, koji pretpostavlja etičku autonomiju. Čini se da promicanjem partnerskog odnosa u kojemu liječnik i pacijent zajednički odlučuju proizlazi jedan paradoks, naime da se liječnik odriče svoje kompetencije. To može uzrokovati nesigurnost u liječnikovoj profesionalnoj svijesti, ali ozbiljnije je pitanje ugrožava li to liječnikov autoritet. Medicina primjenjuje (najčešće statistički provjerene) znanstvene spoznaje koje su kao takve vrijednosno neutralne. Zato se liječnik u svojem elementarnom odnosu prema pacijentu treba privremeno suzdržati od vrijednosnoga suda da bi mogao što više promicati partnerski model koji liječnikovu djelovanju daje potpuniji moralni karakter. Na promjenu paradigme od paternalističkoga prema partnerskome modelu utjecale su globalne tehničko-ekonomske promjene u suvremenoj medicini i rastući pluralizam vrijednosnih sustava. No bitni razlog za promicanje partnerskoga modela je respektiranje autonomije pacijenta i njezino uključivanje u proces liječenja.
PDF
