Petrić’s attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology was motivated by the fact that about four centuries after the “ancient theologians”, who were influenced by Plato’s philosophy, ...scholastic theologians began to introduce Aristotle’s philosophy into theology and adopt his “impieties” as the foundations of faith. He justifies their ignorance and inability to learn about the ancient wise men by the fact that they had no knowledge of Greek and were thus not familiar with the original texts of Plato and Aristotle in which the wise men were mentioned. He does not forgive them, however, for trying to “support piety by impiety”. Thus Petrić attempts to demonstrate how Aristotle found all the problem motives of his metaphysics, physics and ethics in the wise men, drawing mostly upon Plato. He also attempts to show how Aristotle reformulated the mentioned problems, reinterpreted them in the spirit of the old Greek language and thought, but also ignored some of them.
Heidegger’s more recent similar attempt at dehellenizing philosophy and Christian theology is grounded on a thesis of the “neglect of the question of being” – that is, the “meaning of being”. This “neglect” is the result of traditional metaphysics which treated being as “the most general” and thus “the most understandable” notion, and in such a way dispensed philosophy to reconsider the question of being. The question of being was blocked by metaphysics in that it treated being as an “entity”, prompting theology to treat God as an “entity” as well, though “the supreme” but still an entity. This led to the understanding of theology as a “positive” science and its eventual classification among the “positive” sciences. Heidegger’s motive to “destroy” traditional metaphysics is to stream thought towards his forgotten major goal, and thus prompt theology, once freed from traditional metaphysics, to seek new strands. The most recent attempt at critical thematization of dehellenization of Christian faith and European spirit in general has been made by the theologian and present pope, Joseph Ratzinger, particularly in his lecture delivered at the University in Regensburg in which he repeatedly criticized dehellenization. Three stages of dehellenization program (Enthelenisierungsprogramm) in Christian theology are the subject of his criticism: from the banishment of metaphysics from theology in the Reformation, through historization in liberal theology of the nineteenth and twentieth century to the erasing of the traces of Hellenization of Christian faith in the idea of inculturation. He also argues against mind limitation (Vernunftbeschrankung) started by mathematization of European science in Renaissance Platonism and canonized by Kant. The consequences of mind limitation are not only relevant to Christianity which strives towards the very opposite – broadening of the mind (Vernunfterweiterung), but to the Western spirit on the whole.
Razum i vjera ZENKO, Franjo
Bogoslovska smotra,
07/2014, Volume:
84, Issue:
2
Web Resource
Open access
U članku se lingvističko-filozofskom ekspertizom pokazuje zašto enciklika Fides et ratio nosi takav naslov, a ne Fides et intellectus. U toj se enciklici naglašava kako Katolička crkva nema neku ...»svoju« filozofiju, što znači da preferira cijelu kršćansku katoličku filozofijsku tradiciju, a ne samo jedan njezin dio. U daljnjem tekstu prikazuju se učinci razuma na vjeru: demokratizam, prosvjetiteljstvo sa svim svojim ograničenjima, naglašavanje slobode, posebno religiozne i političke, ljudskih prava, dijaloga i pluralizma.
Petrić motivira svoj pokušaj deheleniziranja filozofije i kršćanske teologije činjenicom da su oko četiri stotine godina nakon »starih teologa«, koji su bili pod utjecajem Platonove filozofije, ...skolastički teolozi počeli u teologiju uvoditi Aristotelovu filozofiju i uzimati njegove »bezbožnosti« kao temelje vjere. Ispričava ih što nisu poznavali niti mogli poznavati stare teologe jer nisu znali grčki i stoga su im bili nepoznati Platonovi i Aristotelovi izvorni tekstovi u kojima se ti stari mudraci spominju. Ne oprašta im, međutim, što su pokušali »bezbožnošću poduprijeti pobožnost«. Stoga Petrić nastoji pokazati da je Aristotel našao sve problemske motive svoje metafizike, fizike i etike u prastarih egipatskih i kaldejskih mudraca, i to najvećim dijelom posredovanjem Platona. Isto tako nastoji pokazati kako je spomenute probleme Aristotel preformulirao, pretumačio u duhu starogrčkog jezika i duha, ali djelomično i prešućivao.
Heideggerov analogni noviji pokušaj dehelenizacije filozofije i kršćanske teologije polazi od teze o »zaboravu pitanja o bitku«, odnosno o »smislu bitka«. Taj »zaborav« skrivila je tradicionalna metafizika koja je tretirala bitak kao »najopćenitiji« i stoga »najrazumljiviji« pojam i na taj način dispenzirala filozofiju da ponovo promišlja pitanje o bitku. Pitanje o bitku blokirala je metafizika i time što je bitak tretirala kao »biće« i navela teologiju da i Boga tretira kao »biće«, doduše kao »najviše«, ali ipak kao biće. To je omogućilo da se teologija razumije kao »pozitivna« znanost i time se uvrsti među druge »pozitivne« znanosti. Heideggerov motiv da »destruira« tradicionalnu metafiziku jest da usmjeri mišljenje prema njegovoj zaboravljenoj bitnoj zadaći, a time i teologiju da se, oslobođena od tradicionalne metafizike, uputi novim putovima.
Najnoviji poticaj kritičkom tematiziranju dehelenizacije kršćanske vjere, i uopće europskog duha, dao je teolog i sadašnji papa Joseph Ratzinger, posebno u svom predavanju na Sveučilištu u Regensburgu, u kojem je desetak puta kritički apostrofirao dehelenizaciju. Podvrgnuo je kritici tri vala dehelenizacijskog programa (Enthellenisierungsprogramm) u kršćanskoj teologiji: od izgona metafizike iz teologije u Reformaciji, preko historiziranja u liberalnoj teologiji 19. i 20. stoljeća, do brisanja tragova helenizacije kršćanske vjere u ideji inkulturacije. Ratzinger podvrgava kritici ograničavanje uma (Vernunftbeschränkung), započeto matematizacijom europske znanosti u renesansnom platonizmu, koje je Kant kanonizirao. Posljedice toga ograničavanja uma nisu relevantne samo za kršćanstvo koje teži suprotnome, tj. proširenju uma (Vernunfterweiterung), nego i za zapadnoeuropski duh u cjelini.
U prvom se dijelu članka daje kratki osvrt na život i djelo Emmanuela Mouniera (1905-1950), osnivača časopisa Esprit te na genezu personalističkog pokreta. Zamisao o pokretanju časopisa, koji postaje ...glas pokreta, rađaše u Mouniera nakon stoje iz rodnoga Grenoblea, gdje je diplomirao filozofiju kod Jacquesa Chevaliera, došao 1927. u Pariz na postdiplomski studij i stekao, kada i Sartre, akademski stupanj agrégé. Odustavši od sveučilišne karijere, pokretanjem časopisa Mounier želi stvoriti svojevrsnu platformu za suočavanje s aktualnim realitetima, ponajprije sa svjetskom ekonomskom krizom 1929. koju tumači kao »totalnu« krizu europske individualističke civilizacije. U drugom se dijelu članka ocrtava filozofsko-antropološka inspiracija personalističkog pokreta koji se suprotstavlja trima kolektivizmima koji su se htjeli prikazati kao odgovor na krizu i slom individualizmom inspiriranoga kapitalističkoga svijeta: marksističkom komunizmu, etatističkom fašizmu i rasističkom nacizmu. U trećem se dijelu ocrtava Mounierov personalizam kao plodonosni otpor totalitarističkim strukturama u zemljama, u kojima su se one na kraći ili duži rok uspjele etablirati, bile one inspirirane klasnim, etatističkim ili rasističko-nacističkim kolektivizmom. U četvrtom se dijelu, bez pretenzije na iscrpnost, ocrtava prisutnost personalizma (i) u Hrvatskoj.
Pitanje deheleniziranja filozofije i kršćanske teologije zaoštrava se problematiziranjem identiteta kako pojedinaca tako i zajednica, posebno onih etničkih i nacionalnih. To se problematiziranje ...intenzivira slabljenjem uloge nacionalnih država uslijed globalizacije te se strahuje da će nacionalne kulture ostati bez svog najjačeg zaštitinika – nacionalne države. Upravo u Petrićevo vrijeme kada se stvaranjem nacionalnih država ‘nacionaliziraju’ kulture europskih naroda, a njihove filozofije postaju bitnim formativnim kulturnim identifikacijskim elementom, filozof s Cresa dolazi s provokantnom tezom da začetak europske filozofije nije u starogrčkoj, nego u egipatskoj i kaldejskoj mudrosti. Ta je njegova teza bila i do danas je potiskivana u drugi plan činjenicom što se Petrića stoljećima stiliziralo kao najborbenijeg renesansnog platoničara i kritičara ‘bezbožnog’ Aristotela i aristotelizma. Analizom Petrićevih tekstova ilustrira se njegova dehelenizacijska inicijativa, profilira njegov motiv da se razotkriju korijeni grčke filozofije i naglasi crkvena recepcija egipatske i kaldejeske ‘pobožne’ mudrosti za koju se zalaže i nagovara papu Grgura XIV. Da naredi da se, uz Platonovu filozofiju, uvede na učilišta umjesto ‘bezbožnog’ aristotelizma. Na kraju se naznačuje suvremeni diskurs o toj Petrićevoj inicijativi u izmijenjenom političkom i ideologijskom kontekstu u kojem je najglasniji spor među afrocentrističke teze o europskoj kulturnoj ‘krađi’ i sjevernoafričkom porijeklu filozofije i eurocentrističke teze o ‘samoniklosti grčke narodne’ filozofije, kako bi rekao Albert Bazala, koja je zaštitni znak identiteta europske filozofije i kulture u cjelini.
U tekstu, koji je ponešto izmijenjeno, dosad neobjavljeno predavanje iz 2000. godine, tematizira se 'novi humanizam', kako je pokojni franjevac trećoredac i šibenski biskup Srećko Badurina nazvao ...humanizam inauguriran Kristovim duhom. S tim u vezi problematizira se suprotstavljenost 'starom', predkršćanskom humanizmu. Tema se razrađuje u tri dijela. U prvom se ocrtavaju duhovno-povijesni obrisi izvornog europskog humanizma predkršćanske, antikne grčko-rimske inspiracije. U drugom se pokušava odgovoriti na pitanje zašto nisu uspjele inicijative renesansnog humanizma kršćanske inspiracije u reformi kršćanstva i Crkve u renesansnom dobu. U trećem se dijelu tematiziraju pretpostavke izgledne perspektive modernog i suvremenog humanizma kršćanske inspiracije.
In analyses of the dissolution of the communist totalitarian system produced by political scientists it is the pessimistic forecasts that prevail concerning the victory of democracy in Eastern, ...Central, and South-Eastern Europe, including Croatia. Many believe that the root of all these threats to democracy can be found in »nationalism«. In contrast to this post-communist »ethno-nationalism« fatal to democracy, the Western Europe of Maastricht is taking the path to »etatistic nationalism«. The discussion on whether post-cornmunist ethnic nationalism is essentially incompatible or compatible with the West European post-national democratic ideal encounters many misunderstandings on both sides.
