Patnja i žalost, grijeh i pomirenje stari su koliko i čovječanstvo. Međusobno su isprepleteni, a s čovjekom povezani kao ulje i fitilj. Zato su za čovjeka vječna pitanja: Zašto pati i kako se nositi ...s patnjom? Uzroci njegove patnje su vrlo složeni, a svakako u dobroj mjeri leže u njemu samome. On je razapet između svoje ograničenosti i težnje za neograničenošću, između vlastitih krivih odnosa prema svijetu, sebi, drugome, Bogu i sl.
Za teologa patnja postavlja izravno pitanje smisla stvaranja i postojanja. U Starom zavjetu se patnja promatrala kao posljedica grijeha, kao osobno prokletstvo i kazna za grijehe. Teologija Novoga zavjeta razvila je dublji kristološki i eklezijalni pristup patnji. Ona čovjekove patnje gleda u Kristovu zrcalu. On je svojom smrću oslobodio čovjeka od vječne smrti, a patnju mu je ipak ostavio kao put prema blaženstvima. Zato Novi zavjet ne gleda svaku patnju kao kaznu, nego kao vrijeme kaljenja i sazrijevanja, kao mogućnost izbavljenja čovjeka i proslave Boga. Za čovjeka je patnja rešeto njegove vjere, podupirač njegove nade i dokaz njegove ljubavi. Ako je prihvaća iz vjere i sjedinjuje se s trpećim Kristom, onda ne pati sam, nego s njime pati Krist te cijela Crkva koja se solidarizira s njime.
Stadler u svojoj teologiji promatra čovjekov grijeh kao uvredu Bogu preko bližnjega i kao opasnost za svetost Crkve. Kako i patnja, tako i grijeh ima tisuće lica i naličja. Teološki se uvijek promatra kao slobodni čovjekov pristanak na grijeh koji uz osobne ima i eklezijalne posljedice. Prema Stadleru uzrok grijeha nije u Bogu, niti u Sotoni, nego u čovjekovoj volji. U grešnom procesu on ističe taktiku Sotone koji prvo čovjeka oslobađa straha da se grijeh počini, a poslije ulijeva čovjeku strah da se grijeh ne ispovjedi. Zato grijeh zavređuje kaznu i traži zadovoljštinu. Isus je prinio žrtvu za čovjekove vječne kazne, a od njega očekuje da sam prinese zadovoljštinu za vremenite kazne. U procesu pomirenja Bog se služi svećenicima koji prema grešnicima trebaju biti suci i liječnici, prvenstveno ističući Božju ljubav i milosrđe, zaokružuje Stadler.
U ovom članku se primarno iz egzistencijalne perspektive prvo kratko predstavlja patnja i žalost. Zatim se prvenstveno na temelju njegovih poslanica iznose Stadlerovi teološki pogledi na patnju i žalost. U trećem dijelu predstavlja se Stadlerovo razumijevanje pogubnosti grijeha i potrebe sakramentalnog pomirenja. U članku nije moguće cjelovito teološki dublje predstaviti isprepletene i složene dogmatske, moralne, pastoralne, filozofske, psihološke i ine poglede na patnju i grijeh. Članak želi pokazati da je Stadlerov pristup naznačenim pojmovima primarno pastoralne i moralne naravi, a način dogmatskog obrazloženja da je tipično neoskolastički u povezivanju teologije križa (muke, smrti, patnje, žalosti, grijeha i pomirenja) s teologijom uskrsnuća i proslave.
