Rad donosi osvrt na pitanja i probleme koji proizlaze iz široke upotrebe pojma "žensko pismo" i recepcije francuske feminističke teorije u domaćem književnoznanstvenom prostoru od 1980-ih naovamo. ...Pritom nastojimo odgovoriti na pitanje je li najšira primjena pojma povezana s koracima u teorijskoj recepciji te može li teorijski rad na feminističkom kategorijalnom aparatu postati svojevrsnim korektivom postojećeg stanja. Oslanjajući se na dosadašnja istraživanja tog problema u recepciji Irene Vrkljan, razmatramo nesuglasja o pojmu ženskog pisma koja su se očitovala već pri njegovu uvođenju u domaću književnu znanost 1980-ih te metodološki i teorijski osvješteniji zaokret ka ženskoj književnosti u postjugoslavenskom kontekstu. Na primjerima recepcije Irene Vrkljan i Dubravke Ugrešić pokazujemo kako je dominantna upotreba ženskog pisma potisnula važne elemente njihova opusa – napose modernističke i avangardne utjecaje u njihovim poetikama – uz detaljniji osvrt na "Brnjicu za vještice" (2021) Dubravke Ugrešić kao relevantnu dijagnozu suvremenog književnog polja. Naposljetku, u široj regionalnoj recepciji francuske teorije nalazimo vrijedne poticaje povratku teorijskoj raspravi o temeljnom feminističkom pojmovlju.
Podaci o društvenom statusu djevojaka ili njihovom zanimanju upisani u matične knjige pri njihovoj udaji kvantificirani su i analizirani kako bi se utvrdili i procijenili određeni trendovi na ženskom ...tržištu rada i u društvenim strukturama Dubrovnika u 19. i početkom 20. stoljeća. Rezultati su pokazali da je većina djevojaka pri udaji bila zaposlena u tradicionalno “ženskim” zanimanjima, a određeni su sektori tijekom promatranog razdoblja pokazali trendove rasta odnosno pada.
U članku se analizira srednjovjekovno hrvatskolatiničko prikazanje Muka svete Margarite. Članak je strukturiran dvodijelno: u prvome dijelu članka tematizira se žanrovska struktura hagiografskih ...legendi o ranokršćanskim djevicama – mučenicama te ranokršćanska konceptualizacija fenomena mučeništva i djevičanstva, dok se u drugome dijelu članka na tome tragu analizira fenomen herojskoga ženskog djevičanstva.
Odupiranje Oriane Fallaci svakom obliku edipskog totalitarizma i hegemonije, kao i odustajanje od etabliranih žanrovskih konvencija, rezultira atipičnim žanrovskim entitetima s izraženim psihološkim ...otiskom autorice (Porzio). Takvi, formalno neodređeni, tekstovi prate program tzv. antiedipske estetike (Irigaray), unutar koje predvidljivost i cjelovitost, jedinstvo i totalitet, red i sustavnost ustupaju mjesto spontanosti i fragmentiranosti, varijabilnosti i mnogostrukosti, preklapanju i preplitanju. Aricò naglašava da je u Fallacinu slučaju došlo do formalnoga kreativnog nereda, do gotovo potpune fuzije stvarnosti i fikcije, nejasnog prijelaza pisane i izgovorene riječi, do preklapanja ekstradijegetskih i intradijegetskih razina, odnosno do uspostave čvrste semantičko-sintaktičke veze između autora i pripovjedača (167).Takva neuniformirana tekstualna struktura rezultat je nepostojanja univerzalnog i sveznajućeg, superiornog i nadređenog, autorskog sebstva izvan granica tekstualnog. Fallacina lingvistička kreativnost suprotstavlja se faličkom hijerarhijskom sustavu, koji podrazumijeva unaprijed izgrađen autorski identitet. Priklanjajući se poststrukturalističkoj metodologiji, koja autora i pripovjedača čini rezultatima retoričkih strategija, odnosno čini tekst nadređenim i povlaštenim pojmom (Cavarero), te odbacujući kanonski metodološki pristup (Aricò 171–173), izgovarajući, no istodobno i osluškujući tekst (Derrida, The Ear of the Other, 13), autorica subjekt pretvara u objekt, tekst u „verbalnu projekciju vlastitog sebstva” (Aricò 587).Fallacina autorska i pripovjedačka subverzija tekstualno pretvara u vokalno (Spinazzola), biografsko u autobiografsko (Rosa 77–80), stvarnost u fikciju (Aricò 167). Na tragu francuskog poststrukturalizma, Fallaci odustaje od afirmacije autorskog subjekta kao svemoćnog ekstradijegetskog identiteta, distanciranog od vlastitog teksta. Prema njezinu mišljenju, autorski je subjekt retorički konstrukt, uspostavljen hermeneutičkim procesima, trenucima u kojima subjekt teksta i subjekt čitanja zamjenjuju svoja mjesta (Aricò 172). Odustajanje od unaprijed izgrađene autorske osobnosti ukazuje na proces pisanja kao na proces rekonstrukcije vlastitog bića (Gusdorf 10). Putem pisanja, umetanja krhotina i fragmenata jezične stvarnosti, omogućava se (re)konstrukcija autorskog subjekta i njegovo/njezino pozicioniranje u odnosu na stvarnost koju opisuje (Cavarero; Battersby). Prema Cavarero, ovakve diskurzivne metode odraz su utjecaja ženskog i ženstvenog, a rezultirat će beskonačnim procesom jezične semioze (100–101). Fallacini tekstovi, nabijeni snažnim vokalnim pečatom postaju tako zrcalni prostor unutar kojeg se autoričino sebstvo mise en abîme efektom reflektira i umnožava, prostor performativnih jezičnih strategija (Finci 119).
Oriana Fallaci’s refusal of all forms of Oedipal totalitarianism and hegemony, as well as moving away from the already established genre conventions, results in atypical genre entities bearing a pronounced psychological stamp of the author (Porzio). These formally undefined texts follow the program of the so-called non-Oedipal aesthetics (Irigaray), within which predictability and completeness, integrity and totality, order and system give up their places to spontaneity and fragmentariness, variability, and heterogeneousness, overlapping and interweaving. Aricò emphasizes how in Fallaci’s case this resulted in a formal creative mess, an almost complete fusion of reality and fiction, a blurred transition from the written to the spoken word, an overlapping of extradiegetic and intradiegetic levels, i.e., in the constitution of a firm semantic and syntactic connection between the author and the narrator (167).This incongruous and asymmetrical textual structure is a result of the complete absence of the universal, omniscient, and superior author’s self existing outside the textual borders. Fallaci’s linguistic creativity opposes the phallic hierarchic system, which includes an already constructed author’s identity. Inclined towards poststructuralist methodology, which sees the author and the narrator as results of rhetorical strategies, i.e. sees the text as a superior and privileged term (Cavarero), as well as rejecting the conventional methodological approach (Aricò 171-173), pronouncing but at the same time overhearing the text (Derrida, The Ear of the Other, 113), the author turns the subject into an object, the text into a “verbal projection of her own self” (Aricò 587). Fallaci’s subversion of the author and the narrator turns the textual into vocal (Spinazzola), biography into autobiography (Rosa 77-80), reality into fiction (Aricò 167). In line with
French poststructuralism, Fallaci gives up the affirmation of the authorial subject as an omniscient extradiegetic identity, distanced from his/her own text. In her opinion the authorial subject is a rhetorical construct, constituted by interpretative procedures, moments in which the subject of the text and the subject of reading exchange their places (172). Giving up an already constructed authorial personality reveals the process of writing as a process of reconstruction of one’s own being (Gusdorf 10). Through writing, and injecting of pieces and fragments of linguistic reality, a (re)construction of the authorial subject is enabled, as well as his/her positioning related to the reality that he/she describes (Cavarero; Battersby). In Cavarero’s opinion such discursive methods reflect the influence of the female and the feminine and will result in a never-ending process of linguistic semiosis (100-101). Fallaci’s texts, charged with a strong vocal imprinting become, in this way, a mirror space in which the author’s self, by a mise an abîme effect, reflects and multiplies, a space of performative linguistic strategies (Finci 119).
Rad istražuje međudjelovanje dvaju ideologema (katoličkog i predfeminističkog) u tekstovima Side Košutić kroz aspekt konstruiranja ženskih likova u romanesknoj trilogiji S naših njiva (1944.), koju ...čine romani: Plodovi zemlje (1936.), Magle (1937.) i Bijele tišine (1940.). Predfeminizam i pokret hrvatske katoličke književnosti razvijaju se u otprilike istom vremenu (prva desetljeća 20. st.), a pri kontekstualizaciji predmeta istraživanja ne treba zanemariti ni istodobno supostojanje katoličkoga ženskog pokreta u Hrvatskoj. Stoga nije neobično što Sida Košutić osim kršćanskoga, katoličkog angažmana u tekstove ravnopravno upisuje i temate tzv. ženskog pisma. Istraživanje pokazuje da katolički angažman književnice nikako ne umanjuje niti relativizira angažman oko pitanja ravnopravnosti žene, a niti uskraćuje pristup problematizaciji položaja žene u hrvatskom društvu prvih desetljeća 20. stoljeća, pri čemu književnica ne upada u zamku dvostruke tendencioznosti koja bi narušila estetsku razinu teksta. Uključivanjem evanđeoskog prototeksta Sida Košutić resemantizira dva najustaljenija tipska ženska karaktera u hrvatskoj književnosti (tip fatalne i tip krhke žene, femme fatale i femme fragile) promovirajući ideju o identitetu žene koji je, prema kršćanskoj duhovnosti, utemeljen u njezinoj stvorenosti na sliku Božju i time istovrijedan muškarčevu. Otkrivamo time novu razinu recepcije tekstova Side Košutić koja očigledno mora uključivati dublje razumijevanje odnosa obaju ideologema (u njezinim tekstovima oni nisu antagonizirani), a time i šireg konteksta njezina stvaranja koje je ravnopravno gradilo hrvatsku književnost 20. stoljeća, a iz ideoloških razloga nikada nije bilo sustavno i različitim metodološkim i teoretskim pristupima do kraja istraženo.
The paper examines the relationship between the sexual and linguistic and their mutual influence within the fields of political philosophy, linguistics, and theory of text, in selection from Adriana ...Cavarero’s work. First, we begin from the knowledge of poststructuralist text theory, psychoanalytic feminism and psycholinguistics, which are later expanded with the results from political philosophy with special emphasis on ancient texts. Cavarero’s texts are being analysed to describe the features through which the relationship between gender, sex and text is established. Through a critical exploration of Cavarero’s texts and previous theoretical discussions and the analysis results, a conclusion about the influence of the sexual on language and culture and the influence of language and cultural symbols on social and gender roles is reached.
Autor u radu nastoji prikazati kako čovjek danas postaje sve više svjestan ne samo ugroženosti čovjekova okoliša nego i ugroženosti čovjekove urođene spolne naravi. Čovjek, stvoren na sliku Božju kao ...muško i žensko (usp. Post 1, 26-27), pozvan je ne
samo odgovorno se ponašati prema stvorenoj stvarnosti koju mu je Bog darovao
nego i prema slici Božjoj koja se zrcali u čovjeku, istovjetno muškarcu i ženi.
I kao što kroz povijest čovjek ne upravlja odgovorno stvorenim svijetom, čiji
je čuvar, a ne gospodar, na sličan način danas s pomoću rodne ideologije želi
dominirati nad darovanoj mu spolnoj naravi. Autor ovim radom nastoji upozoriti koji su prema kršćansko-biblijsko-teološkoj antropologiji temeljni nedostatci rodne ideologije koja teorijskim tehnicizmom zadire u samu srž čovjekove spolne naravi, čime izravno utječe na ekologiju ljudske naravi i ekologiju obitelji.
The author tries to show how today man becomes more and more aware not only of the endangerment of man’s environment but of the endangerment of man’s innate sexual nature, as well. Man, created in the image of God as male and female (cf. Gen 1:26-27), is called not only to act responsibly towards the created reality God has given him, but also towards the image of God that is mirrored in him, equally in man and woman. In the same way that through history man hasn’t been responsibly governing the created world, of which he is a guardian and not a master, in a similar way today, with the help of gender ideology, he wants to dominate over the sexual nature that was gifted to him. With the article the author seeks to warn, in accordance with Christian-biblical-theological anthropology, about the fundamental defects of gender ideology which through theoretical technicism penetrates the very essence of man’s sexual nature, thus directly affecting the ecology of human nature and the ecology of family.
The paper analyses the diaries of two Croatian authors, Dragojla Jarnević(1812 – 1875) and Ivana Brlić Mažuranić (1874 –1938), and Mani Gotovac’s autobiographic prose I Miss you in Spring, in Autumn, ...in Summer and in Winter. The poetic characteristics of said literary works follow the matrix of female literature,frequently marked by a traumatic experience. Trauma is manifested by the self-destructive tendencies of the literary subject presented in two ways: by the specific use of linguistic elements and/or, at the level of content, through the authors`explicit narrative about their self-destructive tendencies. These tendencies were motivated by the authors` inability to establish a satisfactory relationship with the existing societal paradigms – symbolically denominated as authorities in this paper. This predominantly subversive attitude towards authorities, which results in the self-destructive tendencies of the literary subject, is particularly discernible in Jarnević and Brlić Mažuranić. These authors also exhibit an inversely reciprocal relationship between their self-destructive tendencies and their acknowledgment of the metaphysical domain as a form of authority. Gotovac`s attitude towards the metaphysical domain is different than that of Jarnević and Brlić Mažuranić; it is a sort of “experience of faith through infidelity” (Šimundža). The aim of this paper is: 1) to explore different manifestations of self-destructive tendencies in literary subjects, 2)to explore the relationship between self-destructive tendencies and the metaphysical domain, and 3) to enable the possibility of a different interpretation of the subversive element of female literature by tackling the issue of whether a subversive attitude towards authorities may be perceived as a latent tendency towards opening a dialogue with them.
Ženski list je začel izhajati v Trstu, z letom 1929 pa se je preselil v Ljubljano. Mesečnik je bil namenjen najširšem sloju ženskega prebivalstva: gospodinjam, delavkam, kmeticam, Poudarjen je bil ...socialni namen, zavzemal se je za izboljšanje položaja žensk v družbi. Priloga Naš dom je vsebovala praktične nasvete
Ženski list je začel izhajati v Trstu, z letom 1929 pa se je preselil v Ljubljano. Mesečnik je bil namenjen najširšem sloju ženskega prebivalstva: gospodinjam, delavkam, kmeticam, Poudarjen je bil ...socialni namen, zavzemal se je za izboljšanje položaja žensk v družbi. Priloga Naš dom je vsebovala praktične nasvete
PDF
