U ovome prilogu izložena je i razmotrena osebujna likovna pojetika kojom se suvremeni hrvatski umjetnik Tomislav Čeranić služi pri osmišljavanju i oblikovanju svojih djela. Njegove crteže odlikuju ...heterogene ikoničke sastavnice, koje su međusobno združene dvjema strateškim sponama. Riječ je o strategiji oponašanja (predmetne stvarnosti i grafičkoga otiska izvedenoga u tehnici bakroreza / bakropisa) i strategiji sprezanja različitih predmetnih pojavnosti bez vidne logične spone. Pojetsko sredstvo kojim Čeranić objedinjuje rečene spone autor priloga imenovao je sintagmom nutarnji oblik. Taj je pojam predstavljen u vidokrugu estetičke perspektive, potom u kontekstu jezikoslovlja, da bi na koncu kao aspekt likovne pojetike bio sagledan na primjeru Čeranićevih crteža. U prilogu je ujedno sažeto predstavljen i fenomen pareidolije, koji je kao takav srodan pojavnosti nutarnjega oblika u slučaju pojedinih Čeranićevih radova. Na koncu, sagledane su načelne spoznajne pretpostavke na temelju kojih nutarnji oblik kao pomno odabrano pojetičko sredstvo dohvaća željeni smisao. U tu svrhu u završnome je dijelu rada prizvan aspekt antičke teorije fantazmičke spoznaje.
Analizom narativa o arhivu i arhivskoj graði koji se pojavljuju u javnom prostoru, u ovom se radu otkriva politička i ideološka razina povezana s politikom identiteta nasuprot naizgled neutralne ...pozicije arhiva kao institucije. Fokus je na proizvodnji emocija putem tih narativa koje sudjeluju u kolektivnom identifikacijskom procesu i antagoniziranju društvenog polja. U radu se razmatra na koji način proizvodnjom emocija (boli, patnje, ljubavi i mržnje) dosjei UDBE kao objekt narativa unutar javnog i političkog prostora sudjeluju u (re)konstruiranju hrvatskog nacionalnog identiteta (kolektivnog tijela), odnosno uspostavljanju konstitutivne norme sjećanja i povijesti. Putem emocija vrijednosno se označavaju identifikacijske oznake "jugoslavenstva" i "hrvatstva" uspostavljajući ih kao binarnu opoziciju te (^artikulirajući Drugog ("neprijatelja") kao Jugoslavena ili komunjaru. Analiza pokazuje kako se u tom procesu konstruiraju i različite ideološke fantazme koje strukturiraju realnost.
Teorije zavjera obično se drže bizarnim oblikom mišljenja. Akademski diskurs
smatra ih neozbiljnim iskazima i pozicionira ih u prostoru između loše
imitacije znanstvene teorije i političke ...patologije. Stoga nad njihovim autorima
i konzumentima provodi proceduru isključivanja iz zajednice “ozbiljnih
ljudi”. No ima situacija u kojima teorije zavjera bivaju shvaćene ozbiljno i
tada se uspostavljaju kao samo sredstvo isključivanja. Ove su situacije dominantno
interpretirane kao kolektivne ugroze ili političke krize. U tom slučaju
teorije zavjera dolaze iz središta političke moći kao legitimne interpretacije
zbilje. Ovakva je situacija u ekstremnom smislu realizirana u nacističkom režimu.
Dakle, sadašnji akademski diskurs proizvodi Drugog zbog zastupanja
teorija zavjere. No u političkim krizama, autoritarnim i totalitarnim režimima
Drugi se proizvodi putem teorija zavjera. Povijesno gledano, akademski je
stav dijelom proizvod posljedica drugog stava, putem trostruke “demistifikacije”
konspirativne panike nacizma/fašizma, staljinizma i, na Zapadu, makartizma.
Međutim, strukturalno gledajući ovaj je stav panika o teorijama zavjera
ili mimikrija prethodnog oblika panike u pogledu isključivosti. Autor predlaže
drukčiji pristup koji istovremeno izbjegava prihvaćanje teorija zavjera kao
činjenica, ali i njihovo reduciranje na fenomen masovne histerije. Teorije zavjera
analizira onkraj opreke deluzije i skrivene istine. Stoga teorije zavjera
definira kao obrazac interpretacije, strukturiran kao dvostruka fantazma s mogućnošću
njegova “presijecanja”. Ovakva je definicija bliska Sloterdijkovoj
koncepciji ciničnog uma, sukladno kojoj je moguće razlikovati cinične i kinične
teorije zavjera. Cinične teorije zavjera govore u ime totalitarne i autoritarne
vlasti u obranu organizmički zamišljene zajednice i zadržavaju strukturu
dvostruke fantazme. Kinične teorije zavjera govore iz pozicije partikularnih,
fragmentacijskih i singularnih aktera. S periferije diskursa one kritiziraju elite
moći ukazujući na rascjepe koje cinici prešućuju. Na taj način kinične teorije
zavjera imaju pozitivnu funkciju kao način razotkrivanja “prljavog rublja”
političkog režima.
The article deals with Thomas Aquinas’ theory of knowledge, emphasising the question of the object of knowledge. According to his ontological principles, Aquinas believes that the process of ...knowledge is of representational character and that what is represented is the form of a thing. Two faculties of knowing – sense and intellect – need two kinds of representation, which are phantasm – a sensible image of a thing made by imagination, and intelligible species – an intellectual image of a thing made by abstraction from a sensible image. This twofold representation, according to Aquinas, is necessary in order to guarantee the possibility of conceptualisation on which the meaningfulness of language depends.
PDF
