Cilj istraživanja: Predstaviti naše inicijalno iskustvo s laparoskopskom pijeloplastikom u djece, procijeniti sigurnost i kratkoročni ishod. Ispitanici i metode: Retrospektivno je analizirana ...medicinska dokumentacija sve djece koja su u trogodišnjem periodu od 2019. do 2022. godine laparoskopski operirana zbog opstrukcije pijeloureteričnog vrata u Kliničkom bolničkom centru Zagreb. Rezultati: Ukupno desetoro djece, dobi od 10 mjeseci do 17 godina (medijan 4,3 godine) operirano je laparoskopski. Četiri djevojčice i šest dječaka. U osmero bolesnika se radilo o lijevom bubregu, a kod dvoje o desnom. Prosječni promjer pijelona je iznosio 35 mm i prosječna separatna funkcija zahvaćenog bubrega je bila 40%. Intrizična stenoza kao uzrok opstrukcije našla se kod osmero djece, a kod dvoje se radilo o aberantnim krvnim žilama za donji pol bubrega. Prosječno vrijeme trajanja operacije bilo je 190 minuta (raspon 120 – 240 min) dok je prosječno vrijeme hospitalizacije bilo 3,2 dana (raspon 2 – 6 dana). Kod dvoje djece stavljen je abdominalni dren. Nije bilo konverzije u otvoreni zahvat, kao ni intraoperativnih i ranih postoperativnih komplikacija. Peroralni unos je započet 4 – 10 sati nakon operacije. Praćenje pacijenata je bilo od 2 do 40 mjeseca (prosječno 7,8). Prosječni postoperativni promjer pijelona u djece kod kojih je prošlo više od 6
mjeseci od operacije bio je 9,5 mm. Zaključak: Laparoskopska pijeloplastika je sigurna i učinkovita metoda u liječenju djece s opstrukcijom pijeloureteričnog vrata.
Akutni apendicitis jedan je od najčešćih uzroka razloga indiciranja neopstetričkog operativnog zahvata u trudnica. Iako se može prezentirati klasičnom kliničkom slikom, u trudnoći je zbog fizioloških ...i anatomskih promjena atipična slika češća. To čini dijagnozu ovog stanja kompliciranom te ona zahtijeva osim kliničkog pregleda i daljnje pretrage. One uključuju diferencijalnu krvnu sliku i CRP te slikovne pretrage. Činjenica da leukocitoza u trudnoći ne predstavlja patologiju te da CRP može pokazivati tendenciju rasta potvrđuje da ove metode nisu pretjerano uspješne. Od slikovnih pretraga najbolja se pokazala magnetska rezonancija, ali je njezina dostupnost ograničena. Liječenje se provodi kirurški, pri čemu postoje različiti pristupi. Iako postoje brojni radovi koji preferiraju otvorenu nad laparoskopskom apendektomijom, novija istraživanja pokazuju kako nema značajnih rizika za majku i fetus kod korištenja laparoskopskog pristupa. U novije se doba spominje i konzervativni način liječenja antibioticima, ali zbog mogućih komplikacija on se izbjegava, osim u slučajevima nedostupne kirurške skrbi. Akutni apendicitis je stanje koje treba brzo riješiti kako bi se izbjegle komplikacije koje u nekim slučajevima mogu izazvati značajne posljedice za majku i dijete. U članku je prikazan cjelovit pristup trudnici s apendicitisom uz korištenje najnovije literature.
Acute appendicitis (AA) is one of the most common non-obstetric indications for surgery in pregnant women. Even though it can present with a typical set of symptoms, in pregnancy due to the physiological and anatomical changes, an atypical presentation is more common. This makes the diagnosis of AA very complicated and it requires additional exams which include a blood work, CRP and imaging studies. Since leucocytosis and increased levels of CRP are physiological finding in pregnancy, those tests are not very helpful. MRI is the best imaging test in this situation, but its availability is limited. The treatment is surgical, and it includes two approaches: open appendectomy (OA) or laparoscopic appendectomy (LA). Even though many studies that predilect OA can be found, recent discoveries indicate that there is no statistically significant difference in the risk for the mother and foetus between the two approaches. Some studies introduce a non-operative approach as a valuable substitution for a surgical approach in case of AA especially in the areas where surgical care is limited or unavailable. AA in pregnancy is a condition that must be recognized and treated as soon as possible in order to avoid severe complications for the mother and the child. This review gives an integral approach to a pregnant woman with appendicitis, and it’s based on the latest published literature.
Pretilost je često povezana s komorbiditetnim stanjima (opstruktivna apneja u snu, hipertenzija, šećerna bolest tipa 2…). Anestezija temeljena na opioidima povećava rizik od kritičnih respiracijskih ...događaja tijekom oporavka od kirurškog zahvata, pogoršava učestalost i težinu postoperativne mučnine i povraćanja te dovodi do hiperalgezije. Zbog navedenog cilj je izbjeći ili značajno smanjiti primjenu opioida kod kirurškog zahvata na morbidno pretilim bolesnicima. Ovo daje prednost kombinaciji opće i regionalne anestezije. Prikazana su dva slučaja uzdužne resekcije želuca kod morbidno pretilih bolesnika uz anesteziju bez primjene opioida. Primijenjen je obostrani torakalni paravertebralni blok s levobupivakainom i deksametazonom postavljen uz pomoć ultrazvuka na razini Th 4 i Th 7. U operacijskoj dvorani napravljena je indukcija propofolom i esmeronom, a anestezija je održavana istim lijekovima. Na početku operacije pacijentima je za analgeziju dan metamizolnatrij hidrat, a na kraju operacije paracetamol. Ekstubirani su u jedinici za prijeanestezijski i postanestezijski nadzor. Nakon buđenja pacijenti su bili bez bolova, bez mučnine, imali su osjećaj zatezanja šavova i drena kod pomicanja. Na odjelu su dobili nesteroidni antireumatik, a tegobe koje su imali nisu bile posljedica kirurgije niti anestezije. Tijekom razdoblja praćenja (do kirurške kontrole nakon četiri tjedna) pacijenti nisu osjećali bolove vezano uz operaciju. Provedena je anestezija bez opioida, postignuta je odgovarajuća kontrola boli uz brzi oporavak aktivnosti crijeva i ranu mobilnost pacijenata.
U ovom retrospektivnom istraživanju analizirani su parametri vezani za nastanak i lečenje pelvične endometrioze (operativni zahvat, godine starosti, operativni pristup i konzervativnost ...operacije,rasprostranjenost endometrioze na okolne organe male karlice) na Ginekološko-akušerskoj klinici Kliničkog centra Kragujevac, tokom petogodišnjeg perioda. Od ukupno 88 pacijentkinja koje su imale cistu na jajniku i povišenu vrednost tumorskog markera Ca 125, te patohistološku verifikaciju endometrioze, najviše ih je bilo starosnedobi od 26 do 35 godina (56,8%). Najčešće je primenjivan radikalni hirurški zahvat, adneksektomija kod 53 (60,2%) i hosterektomija kod 24 (45,83%) pacijentkinje (p<0,01), a s gotovo podjednakomverovatnoćom primenjivane su laparotomija i laparoskopija (p>0,01). Endometrioza jajnika često je bila udružena i s endometriozomna drugim organima male karlice.
Kongenitalna duodenalna opstrukcija je gastrointestinalna anomalija s incidencijom od 1 na 2500 do 10000 živorođene djece koja se tradicionalno liječi pristupom kroz laparotomiju. U protekla dva ...desetljeća u literaturi je sve više izvješća o laparoskopskoj duodenoduodenostomiji. Prednosti su minimalno invazivnog pristupa kraće vrijeme do početka peroralnog unosa, kraće vrijeme do potpunoga enteralnog unosa i kraće vrijeme hospitalizacije te bolji kozmetički izgled. U ovom radu prikazujemo novorođenče kod kojega je uspješno napravljena laparoskopska duodenoduodenostomija s osvrtom na literaturu. Radi se o djetetu rođenom na termin, kod kojega smo treći dan života pod kliničkom slikom visoke intestinalne opstrukcije i radiološkim znakom dvostrukog balona postavili dijagnozu duodenalne opstrukcije. Intraoperacijski je nađen anularni pankreas kao uzrok opstrukcije. Postoperacijski tijek je protekao bez komplikacija, osmi dan je postignut potpuni enteralni unos, a dijete je otpušteno kući deveti postoperativni dan. Radi se o prvoj takvoj operaciji u Hrvatskoj.
Sažetak. Cilj istraživanja: Prikazujemo vlastita iskustva s laparoskopskom splenektomijom (LS) u liječenju imunosne trombocitopenije (ITP), uz osvrt na ulogu splenektomije u kontekstu primjene ...agonista trombopoetinskih receptora (TPO-RA). Ispitanici i metode: U ovoj retrospektivnoj studiji prikazujemo rezultate liječenja 35 bolesnika operiranih tijekom razdoblja od 12 godina. Splenektomirano je 26 žena i 9 muškaraca s medijanom dobi od 50 godina (u rasponu između 19 i 85 godina). Svi su bolesnici prije splenektomije liječeni glukokortikoidima s dodatkom intravenskih imunoglobulina ili bez njih, a sedam bolesnika dobivalo je i rituksimab. Medijan vremena od postavljanja dijagnoze do LS-a jest sedam mjeseci (raspon od 1 do 103 mjeseca). Rezultati: U četiri (11%) bolesnika nije se povećao broj trombocita nakon LS-a, a šest ih je u kasnijem praćenju doživjelo recidiv bolesti. Tijekom praćenja (medijan 33 mjeseca) preostalih 25 bolesnika (71%) nije trebalo nikakvo daljnje liječenje. Procijenjena stopa petogodišnjeg odgovora iznosi 59%. Bolji dugotrajni odgovor imali su bolesnici splenektomirani do 12 mjeseci od postavljanja dijagnoze u odnosu prema onima kod kojih se sa splenektomijom čekalo dulje (P = 0,048). Nije bilo razlike u ishodu s obzirom na dob i spol. Četiri bolesnika imala su rane teške postoperativne komplikacije: trombozu portalne vene, duboku vensku trombozu, sepsu i krvarenje koje je nalagalo reviziju. Nije bilo letalnih ishoda ni kasnih teških infekcija. Na umor nakon operacije žalilo se deset (29%) bolesnika. Zaključci: Stopa izlječenja od oko 60% odgovara do sada objavljenim studijama, s time da je opažen bolji dugotrajni odgovor ako je splenektomija učinjena prije. Smatramo da je LS i dalje sigurna, uspješna i financijski povoljna druga linija liječenja ITP-a, posebno za bolesnike koji žele brzo i u velikom postotku trajno izlječenje. Međutim, kao i u svijetu, primjena TPO-RA zasigurno će smanjiti broj splenektomija u Hrvatskoj.
Minimalno invazivni zahvati u urologiji Kuliš, Tomislav; Knežević, Nikola
Medicus (Zagreb, Croatia : 1992),
09/2015, Volume:
24, Issue:
1 Urologija
Journal Article
Peer reviewed
Open access
Izvođenje dijagnostičkih i terapijskih zahvata u urologiji s pomoću minimalno invazivnih tehnika postalo je uobičajeno. Ovim se pristupom postiže jednaka učinkovitost kao i otvorenim kirurškim ...zahvatima, no uz znatno smanjenje boli i trajanja oporavka. Cilj ovoga preglednog rada jest prikazati trenutačnu uobičajenu praksu u uporabi minimalno invazivnih tehnika u urologiji. Prikaz je podijeljen prema tehničkom pristupu: postupci kroz prirodne otvore, tj. transuretralni postupci, perkutani zahvati i laparoskopska kirurgija. Iako se minimalno invazivna kirurgija razvija od 19. stoljeća, u posljednjim je desetljećima postignut najveći napredak. Danas je moguće putem minimalno invazivnih tehnika izvesti gotovo svaki kirurški zahvat u urologiji. Daljnji razvoj i napredak dovest će do novih, još manje invazivnih pristupa.
Ehinokokna cista slezene redovito je posljedica infekcije parazitom Echinococcus granulosus. Slezena je treća najčešća lokalizacija ehinokoka, nakon jetre i pluća. Parcijalna laparoskopska ...pericistektomija može se učiniti bez gubitka krvi i rasapa skoleksa s prezervacijom slezene i očuvanjem njezine imunosne funkcije. Prikazana je pacijentica s velikom (18 × 16 × 12 cm) ehinokoknom cistom slezene koja je pritiskala okolne organe (želudac, poprečni kolon, pankreas i lijevi bubreg), onemogućavajući normalnu pasažu i izazivajući povraćanje nakon svakog obroka. Kod bolesnice su u nekoliko navrata neuspješno pokušani postupak PAIR (punkcija, aspiracija, injekcija, reaspiracija) i konzervativno liječenje te je naposljetku učinjena laparoskopska parcijalna pericistektomija s evakuacijom sadržaja ciste. Zahvat je trajao 120 minuta. Postoperacijski tijek protekao je bez komplikacija. Hospitalizacija je trajala 5 dana. Šest mjeseci kasnije bolesnica je bez tegoba. Ovakve ehinokokne ciste slezene nije moguće ukloniti tehnikom PAIR i konzervativnim liječenjem. Laparoskopska parcijalna pericistektomija bolje je rješenje od otvorene operacije zbog manje traume za organizam, osobito kod starijih ljudi.
Limfocele su jedna od češćih kirurških komplikacija transplantacije bubrega. Retrospektivno smo analizirali bolesnike s transplantiranim bubregom u našem centru u kojih su dijagnosticirane limfocele. ...Tijekom 39 godina učinili smo 922 transplantacije bubrega, a limfocele su dijagnosticirane u 45 (4,9%) bolesnika. Limfocele smo liječili na sljedeći način: perkutana drenaža s instilacijom povidon-jodida u 36 (80%) bolesnika, perkutana drenaža s instilacijom tetraciklina u jednog (2,2%), perkutana aspiracija u četiri (8,9%) i kirurško liječenje u četiri (8,9%) bolesnika. U četiri (8,9%) bolesnika s recidivom sekundarni postupak bio je uspješan. Ukupno smo otvorenim kirurškim zahvatom liječili pet (11,1%) bolesnika, a laparoskopski četiri (8,9%) bolesnika. Perkutana drenaža limfocele, s instilacijom sklerozirajućeg sredstva ili bez instilacije, je metoda izbora u liječenju limfocele. Laparoskopska fenestracija limfocela je alternativa perkutanoj drenaži, posebno kod recidiva.
PDF
