Radom dajemo pregled stajališta o instituciji obitelji iz perspektive glavnih teorijskih paradigmi unutar psihoterapije: psihoanalitičke, humanističke / egzistencijalističke i ...kognitivno-bihevioralne. Smatramo kako velik broj psihoterapijskih škola locira važan, ako ne i ključan izvor psihičkih tegoba u funkcioniranju nuklearne obitelji. Pritom psihoterapija uzroke traži u pojedinačnim disfunkcijama, dok se sama institucija obitelji ne preispituje. Psihoterapijske teorije tako implicitno zauzimaju funkcionalističku poziciju spram obitelji. Ovakvom se stajalištu suprotstavljaju perspektive radikalnog i marksističkog feminizma kao konfliktnih feminističkih teorija. Radikalni i marksistički feminizam predstavljaju heterogene pristupe, no važna im je zajednička točka lociranje jednog od centralnih mjesta patrijarhalne opresije i eksploatacije upravo u instituciji obitelji. U skladu s ovim dodirnim točkama, ali i velikim razlikama u perspektivama, na granici psihoterapije i feminizma razvila se feministička psihoterapija kao pristup koji u terapijski rad uključuje feminističke principe te se razmatraju granice ove discipline. Zaključujemo kako je psihoterapiji neophodno širenje obzora i analiza dotad zanemarivanih ili esencijaliziranih društvenih nejednakosti, pri čemu joj feminizam pruža neizostavne uvide u političku dimenziju intimnog. Ipak, individualizam inherentan psihoterapijskom pristupu, neravnopravnih raspodjela moći u terapijskom odnosu te orijentacija spram dominantnih tendencija u znanosti značajno ograničavaju emancipacijske domete feminističke psihoterapije. Doima se kako psihoterapija svojim ciljevima, tehnikama i uronjenošću u patrijarhalni sistem nužno pacificira feminizam kad se ova dva područja ujedine, čak i kad su u podlozi radikalne ideje.
Nakon uspješnog liječenja osnovne neurološke bolesti mogu se u nekih bolesnika kao zaostali simptomi pojaviti smetnje ravnoteže, čiji je mehanizam nastanka teško protumačiti i odrediti terapiju koja ...bi takvim bolesnicima omogućila normalno funkcioniranje. Uz smetnje
ravnoteže postoje i različite psihičke smetnje što često uz neurološku obradu zahtijeva i provedbu mnogih drugih specijalističkih pretraga i testova. Prikazana je bolesnica koja je prema preporuci otorinolaringologa došla u psihijatrijsku ambulantu SUVAG-a zbog stalnih smetnji ravnoteže koje su počele pri liječenju problema s vratnom kralježnicom. Pomnim ispitivanjem otkrilo se da njezine smetnje, kojima se neurološkom i ORL obradom nije mogao pronaći
uzrok, potječu iz najranijeg djetinjstva (strah od majke, nemogućnost suprotstavljanja) i kasnije iz mladosti (izrazita sklonost fantaziranju, što joj je bilo rješenje u svim neugodnim situacijama). U raspravi je naglašena važnost suportivne terapije, tj. odnosa s psihoterapeutom,
što se navodi i u literaturi. Zaključuje se da je prikazani slučaj tipičan primjer povezanosti smetnji ravnoteže i psihičkog stanja, tj. psihička reakcija podupire smetnje ravnoteže, s njima se prepliće te na neki način sprečava uspostavljanje središnjih kompenzacijskih
mehanizama (uočljiva je neusmjerenost u obrtajnom pokusu koja je prisutna i nakon šest mjeseci u inače fizički zdrave osobe, bez dijagnosticiranih smetnji vratne kralježnice).
Pacijenti sa psihotičnim poremećajima svrstavaju se u skupinu „teških“ pacijenata za koje se od početaka u literaturi o koterapiji ističe da ih treba liječiti više terapeuta. Iako se koterapija u ...psihoterapijskom radu s tom kategorijom pacijenata često primjenjuje u praksi, literatura o toj vrsti liječenja oskudna je te se pretežno bavi razmatranjima dobrih i loših aspekata koterapijskog odnosa u grupama nepsihotičnih pacijenata. U ovom radu prikazujemo iskustva različitih koterapijskih parova u liječenju pacijenata sa psihotičnim poremećajima na dugotrajnoj grupnoj psihoterapiji u okviru izvanbolničkog programa Psihijatrijske bolnice „Sveti Ivan“ u Zagrebu. Koterapijski odnos jednako obrazovanih i iskusnih terapeuta na grupnoj psihoterapiji psihoza pruža veću mogućnost kontinuiteta, olakšavanja podnošenja regresivnih ponašanja proizašlih iz primitivnih objektnih odnosa i mehanizama obrana, veću mogućnost kontejniranja, bolje razumijevanje terapijskog procesa, lakši rad s kontratransferom te mogućnost planiranja i podjele terapijskih intervencija u teškim transferno-kontratransfernim situacijama. Koterapijski odnos iskusnijeg terapeuta i terapeuta početnika može biti dobar okvir za edukaciju.
Rad se bavi odnosom teorije objektnih odnosa kao dijelom psihoanalitičke i psihodinamske psihologije te religije/duhovnosti u širem smislu. Također nastoji pokazati zaokret u valoriziranju religije ...koji je teorija objektnih odnosa, a osobito Winicottova teorija pravog i lažnog ja te prijenosnog objekta, donijela u psihodinamskoj paradigmi. Rad prikazuje Freudov, Jungov i Adlerov odnos i stav prema religiji i duhovnosti.
The paper shows the resultants of the research of the relationship between theory of object relations as a part of psychoanalytic and psychodynamic psychology and religion and spirituality in a broader sense. It also seeks to show the turn in the valorisation of religion and spirituality that the theory of object relations, and in particular Winicott’s theory of the true and false self and the transitional object, brought in the psychodynamic paradigm. The paper presents Freud’s, Jung’s and Adler’s works in psychology of religion and spirituality.
U radu je prikazana dugotrajna analitička grupna psihoterapija pacijenata u ranoj fazi psihoze. Na početku dinamikom dominiraju šutnja i regresivno funkcioniranje članova te aktivna uloga terapeuta. ...Razvojem kohezije pojavljuju se interpersonalne interakcije, razmjena iskustava i emocija te ostvarenje ciljeva početne faze liječenja. U sedmoj godini rada dolazi do raslojavanja u grupi zbog različite razine funkcioniranja članova. Izostanci članova i nejednakost razine funkcioniranja postaju česte teme u grupi. Članovi niže razine funkcioniranja odlaze iz grupe, a u grupu se uključuju novi članovi podjednake razine funkcioniranja te grupa nastavlja s radom.
U radu su prikazani primjeri iz grupnog procesa.
Empatija je pomembna medosebna sposobnost, ki omogoča posamezniku, da se postavi v psihološki okvir doživljanja druge osebe. S tem postane to, kar druga oseba čuti in misli, ter način, kako druga ...oseba deluje, v določeni meri razumljivo in predvidljivo. Kot taka ima empatija v današnjem spreminjajočem se in velikokrat razosebljenem svetu velik pomen, saj gre za sposobnost, ki lahko ponovno prebudi občutek povezanosti z drugimi. V prispevku bomo predstavili empatijo in njen pomen. Opozorili bomo na kritične trenutke, kjer lahko pride do blokad v razvoju sposobnosti empatije, ter prikazali psihoterapijo kot možnost za spodbujanje empatije v odraslosti.
U članku se razmatra shvaćanje mentalnog poremećaja kao predodžbe, na tragu epistemičkog naslijeđa Kanta i Schopenhauera, koje predstavlja sastavni dio suvremenog shvaćanja mentalnog zdravlja kao ...zdravog »narativa« ili životne priče. Nadalje, u radu se razmatra evoluciju razumijevanja bolesti u psihijatriji i postepeni povratak lacanovske psihoanalize i klasične psihijatrije, koje svojim ključnim pojmovima utiru put srastanju klasične psihoterapije i suvremene filozofske prakse u onome što se može nazvati integrativnom psihoterapijom.
The paper discusses the conceptualisation of mental disorder as a representation, rather than an illness, and relates this perspective to the modern understanding of mental health as a healthy »narrative« or life story. The author proceeds to briefly consider the evolution of concepts of illness in psychiatry and a gradual reappearance of Lacanian
psychoanalysis and psychiatry. The key concepts of Lacanian psychotherapy pave the way to a growing together of standard psychotherapy and modern philosophical practice within the novel concept
of integrative psychotherapy.
The psychotherapeutic legacy of R. D. Laing and his new take on Scottish psychodynamic psychiatry, in whose heritage he practised – “the patients are like you and me” – are explored. His testimony of ...experience as a psychoanalyst and theoretician, within the field of so-called “anti-psychiatry”, “radical psychiatry” and “avanti-psychiatry”, with the anger and outrage expressed towards the impersonal nature of modern psychiatry, the malign influence of the pharmaceutical industry, the alienating character of modern university education, spanning from the mid 1960’s to late 1980’s, are critically elaborated. The focus of the New Politics of Experience on radical social thinking and interdisciplinary study is based on social phenomenological empirical research and the development of an integrative psychotherapeutic approach.
PDF
