Temeljeći se na empirijskim studijama sociologije religije, tekst iznosi analitičku i(li) metodološku strategiju planiranja budućih istraživanja u tom području. Razotkrivajući empirijske i ...metodološke probleme, raspravljamo o značenju teorijsko-empirijske integracije različitih metodoloških aspekata. Također, sugeriramo i ono što bi se moglo "naučiti" iz tih kritika.
Zaključujemo da se sociološko istraživanje može i mora razvijati, ali to ovisi o kreiranju koherentnih metodoloških koncepcija o različitim područjima, metodama i fazama empirijskog istraživanja.
After describing the main non-christian sects it was necessary in this
second article ito point out to some dangers and negative aspects which
these sects may bring im th eir wake. The author ...investigates three main failures of the new religious movements: their succumbing to the consumer mentality, their adoption of secular technologies, and, finally, their ignorance that the source of their primal inspiration — the world of the old eastern religions-slowly vanishes and dies away. Yet these aberrations should not be overemphasised and exagerrated, because they form a relatively minor part of the life of the described sects and movements. From a sociological point of view th e morality of these new non-christian movements is not after all so important as their religious zeal and the ardour of th eir followers. Such a method of investigation could once become a fruitful starting point to determine the final sense of the non-christian religious communities in contemporary society.
Rad se bavi novim izazovima koji su se od kraja sedamdesetih godina nametnuli suvremenoj sociologiji religije pod utjecajem značajnih promjena u suvremenom svijetu i posebno u zemljama u tranziciji. ...To su promjene koje je Berger opisao kao pomak od krize religije ka klizi sekularnosti i koje su se zatim opisivale kao zaokret od sekularizacije društva k desekularizaciji, od zalaza svetog k obnovi svetog, kao trend politizacije religije i religizacije politike. U traganju za plauzibilnim teorijskim okvirima za interpretaciju promjena, ponajviše i ponajprije u postkomunističkoj tranziciji, u nekim se društvima sugerira da je taj okvir moguće razložito oblikovati kombinirajući pristupe koje su naznačili P. Michel, ukazujući na protuslovnu narav uloge religije u postkomunističkoj tranziciji, i G. Guizzardi s njegovom tezom o tome da je na djelu zapravo proces razmjene političkih dobara i kapitala za religijska dobra i kapital i to ponajprije u svrhe legitimizacije i političke mobilizacije. U zaključku se postavlja pitanje
što leži u pozadini takve razmjene te se zaključuje da u toj pozadini stoje dva bitna deficita. Na prvom mjestu stoji deficit legitimiteta tekuće politike koja ga ne uspijeva osigurati ni striktnim poštivanjem demokratske procedure niti skladom između sistemskih inputa i outputa i, na drugoj strani, stoji deficit obnoviteljskih poticaja čisto religijske naravi i na temelju čisto religijskih motivacija.
Heideggerova rana istraživanja poslanica sv. Pavla pružaju mogućnost razvijanja jedne fenomenologije religije koja s onu stranu svakog opredmećujućeg i psihologizirajućega odnosa sam fenomen religije ...promatra s obzirom na tijek njezina »izvršenja« u faktičnom «vjerničkom tubitku«. Vraćanje sv. Pavlu ima stoga karakter otkrivanja strukture »prakršćanske religioznosti«, u kojoj se zrcali čovjekova ontološka »zabrinutost« (Bekümmerung) za vlastiti tubitak koja izvire iz neposjedovanja sigurnoga znanja o spasenju i nadolasku Spasitelja (παραυσια). U tom se smislu fenomenologija prakršćanske religioznosti pretvara u analitiku vjerničkoga tubitka i time istodobno postaje pripravom one egzistencijalne analitike tubitka koja se konačno uoblikuje u Heideggerovu Bitku i vremenu.
