Autorice razmatraju s teorijskog i praktičnog aspekta pitanje načina na koji novi oblici komunikacije utječu na promjene u diplomatskoj profesiji te kada su i u kojim situacijama novi digitalni ...oblici bolja solucija od tradicionalnih oblika komunikacije. Pokazalo se da se diplomacija u digitalnoj eri pozitivno razvija uz pomoć novih komunikacijskih medija. Međutim, tradicionalni modeli komunikacije i dalje zauzimaju značajno mjesto u diplomatskoj profesiji. Komunikacijsko umijeće diplomatskih predstavnika ogleda se u pronalasku optimalnog spoja između tradicionalnih i novih modela komunikacije u nalaženju odgovora i djelovanja na novonastale okolnosti u globalnom međunarodnom okruženju. Autorice drže vrijednim i nužnim nastavak daljnjeg istraživanja te tematike koja je itekako relevantna, a istraživački u nacionalnim okvirima tek načeta.
Diplomacija u međunarodnim odnosima Kos-Stanišić, Lidija; Domjančić, Stjepan
Anali Hrvatskog politološkog društva,
2021, Volume:
18, Issue:
1
Journal Article
Peer reviewed
Open access
Namjera autora članka je upoznati hrvatsku akademsku i stručnu javnost sa specifičnim oblikom diplomacije – vojnom odnosno obrambenom diplomacijom. prvi odjeljak članka posvećen je diplomaciji kao ...sastavnom dijelu međunarodnih odnosa kao grane politologije, odnosno razlikovanju diplomacije od diplomatskih studija, drugi povijesti vojne i nastanku obrambene diplomacije, treći njenim zadaćama i osobitostima u 21. stoljeću, četvrti terminološkim nedoumicama između vojne i obrambene diplomacije, dok je posljednji odjeljak posvećen razvoju vojne diplomacije u republici Hrvatskoj. autori zaključuju da je diplomacija dio međunarodnih odnosa kao grane politologije, ali i to da međunarodni odnosi ne polažu monopol na diplomaciju, dok analizom definicija i zadaća diplomacije čiji su glavni akteri vojni ili obrambeni izaslanici, autori zaključuju da vojna diplomacija i obrambena diplomacija predstavljaju dvije faze razvoja vojno/obrambene diplomacije. Zbog promjene njezinih osnovnih zadaća, do pada berlinskog zida 1989. obavještajne aktivnosti bile su prioritetna djelatnost vojne diplomacije, dok je u poslijehladnoratovskom razdoblju težište obrambene diplomacije na unapređenju odnosa, partnerstvu i suradnji među državama, stoga je tijekom 1990-ih došlo do promjene naziva diplomacije. vezano za republiku Hrvatsku, autori smatraju da se iz povijesnih i tradicionalnih razloga i dalje koristi termin vojna diplomacija, iako se pod tim imenom obavljaju zadaće obrambene diplomacije.
The aim of the authors of the article is to familiarize the croatian academic and professional public with a specific form of diplomacy – military or defense diplomacy. the first section of the article is dedicated to diplomacy as an integral part of international relations as a subfield of political science, i.e. to the distinction between diplomacy and diplomatic studies; the second to the history of military diplomacy and the origins of defense diplomacy, the third to its tasks and peculiarities in the 21st century. the last section dedicated to the development of military diplomacy in the republic of croatia. the authors conclude that diplomacy is part of international relations as a subfield of political science, but also that international relations do not hold a monopoly on diplomacy. by analyzing the definitions and tasks of diplomacy whose main actors are military or defense attachés, the authors conclude that military diplomacy and defense diplomacy represent two stages of development of military/defense diplomacy. Due to the change of its basic tasks, until the fall of the berlin Wall in 1989, intelligence activities were a priority activity of military diplomacy, while in the post-cold War period the focus of defense diplomacy was on improving relations, partnership and cooperation between states. regarding the republic of croatia, the authors argue that for historical and traditional reasons the term military diplomacy is still used, although the tasks of defense diplomacy are performed under this name.
Preispitujući izazove kulturne i javne diplomacije Republike Hrvatske u Republici Austriji, rad donosi pregled aktivnosti Veleposlanstva RH u Beču na području kulturne i javne diplomacije u ...obljetničkoj 2018. godini, u kojoj se u Beču nije obilježavao samo raspad Monarhije, tj. stvaranje moderne Austrije, nego i stota godišnjica smrti nekoliko velikih imena među kojima posebno mjesto zauzimaju Gustav Klimt i Otto Wagner. U članku se tematizira i uloga kulturne i javne diplomacije malih država kao i kontekst obljetničke 1918. godine u Austriji, ali i uvodi distinkcija sveobuhvatne javne diplomacije, primjenjive na globalnoj razini (npr. stvaranje nacionalnog brenda na kravati i uspjesima nogometne reprezentacije) i specifične javne diplomacije, prilagođene aktualnom trenutku u jednom određenom kulturnom krugu (Wagner i Klimt kao poveznice s Hrvatskom u austrijskom kontekstu). Hrvatska strana svoj je doprinos obilježavanju godišnjice smrti dvojice spomenutih umjetnika dala sudjelovanjem u izložbi „Klimt nije kraj” postavljenoj u galeriji Donji Belvedere i predavanjem o platnima braće Klimt u zgradi riječkog HNK, ali u prvom redu izložbom „Otto Wagner i hrvatska arhitektura”, postavljenoj u zgradi Veleposlanstva RH u Beču, koju je projektirao i u kojoj je stanovao sam Otto Wagner. Godišnjica raspada zajedničke države obilježena je znanstvenim skupom pod nazivom „29. 10. 1918. – pogled unatrag”, organiziranim u suradnji s Hrvatskim povijesnim institutom iz Zagreba.
Premda se može činiti kako je svijet visoke politike u kojima su se diplomatske aktivnosti ostvarivale bio lišen emotivne komponente, kasnosrednjovjekovni dubrovački administrativni spisi potvrđuju ...prisutnost emocija u narativu, ritualu i prostoru. Diplomatske emocije pronalaze se u intimnoj i javnoj komunikaciji: pismima, ugovorima, ceremonijalnim radnjama i tajnim pregovorima. Njihova važnost leži u praktičnoj komponenti koja je oblikovala konkretne postupke sudionika diplomatske interakcije. Primjenjujući veći broj teorijskih pristupa i metodoloških paradigmi, u ovom članku propituju se mehanizmi i strategije iza uporabe emocija i načini njihove ekspresije ovisno o pojedinčevom društveno-političkom položaju, spolu, podrijetlu, profesiji i religijskoj pripadnosti. Od posebne su važnosti pitanja posvećena performativnosti emocija, odnosno što se njihovom primjenom praktično moglo postići. Na tragu nove diplomatske povijesti koju je odškrinuo J. Watkins, pozivajući na bavljenje kulturološkim i društvenim kontekstom u kojem se odvijaju diplomatska poslanstva, ovaj rad ukazuje na povezanost visoke politike i emocija što otvara prostor novim istraživačkim pitanjima, interpretacijama i zaključcima.
U radu se donosi prikaz
arhivskog gradiva iz mletačke knjižnice Muzeja Correr, iz fonda Cicogna, u
kojemu su sadržani prijepisi raznih pisama i ostale arhivske dokumentacije
povezane s djelovanjem ...zadarskog nadbiskupa Vicka Zmajevića (1713. – 1745.).
Osobita pozornost posvetit će se dosad neobjavljenom govoru nadbiskupa Zmajevića
pred mletačkim Senatom prigodom preuzimanja službe zadarskog nadbiskupa i
njegovu pismu papi o namjeri osnivanja glagoljaškog sjemeništa u Zadru.
Analizirat će se njihov sadržaj te komparativnom metodom s dosad objavljenim
rezultatima istraživanja u znanstvenoj literaturi i arhivskim podatcima pohranjenima
u arhivu kongregacije De Propaganda Fide nastojati razmotriti diplomatske interakcije
nadbiskupa Zmajevića prema mletačkoj vladi i crkvenoj hijerarhiji na početku
njegova djelovanja u Zadru.
In
the fond Cicogna in the library of the Venetian Correr Museum (Museo Correr)
there is a codex that contains transcriptions of various correspondence and
archival documentation related to Vicko Zmajević who was Archbishop of Zadar
between 1713 and 1745. Among these documents, one can find the transcription of
Zmajević’s speech, which he held before the Venetian Senate on the occasion of his
installation in the archbishopric office. Moreover, in this codex, there is also the transcription of his plea to Pope Benedictus XIII (1724 – 1730) regarding the foundation of the Glagolitic seminary in Zadar. The author particularly investigates the abovementioned two transcriptions and then correlates the content of these
documents with the prior knowledge and research that was based mostly on the
relevant literature and archival data kept in the Archives of the congregation
De Propaganda Fide in Rome (Italy). The emphasis has been put on diplomatic
interactions between archbishop Zmajević, Venetian authorities, and higher
ecclesiastical institutions in the eighteenth century. On the basis of the
investigated material author suggests a thesis that Zmajević’s diplomatic
abilities largely influenced ecclesiastical and social life in Venetian
Dalmatia and Albania in the eighteenth century. Moreover, the author maintains that
in the context of the general history of the Catholic Church in Dalmatia and
Albania archbishop Zmajević was an unavoidable historical character since without
knowledge about his activities, many ecclesiastical, social, and political
processes from this period cannot be properly explained and understood.
Dubrovačka Republika jedinstvena je pojava ne samo u povijesti istočnog Jadrana već i u širem mediteranskom kontekstu. Međunarodnu poziciju Dubrovnika tijekom stoljeća potrebno je razmatrati u ...kontekstu često vrlo zamršenih relacija i politika onih država čiji su dinamični međuodnosi, svaki na svoj način, doticali i oblikovali položaj Dubrovnika, podjednako unutar jadransko-mediteranskoga, kao i onoga geopolitičkog okvira, koji obuhvaća jugoistočnu Europu. Rad razmatra pozicije Dubrovačke Republike na Levantu unutar konteksta doista turbulentnog 16. stoljeća, kada je unatoč definiranim uvjetima koji su proizlazili iz dubrovačkoga vazalnog statusa unutar Osmanskog Carstva, trebalo ulagati dodatan diplomatski trud kako bi se održale krucijalno važne trgovačke pozicije na tom dijelu Mediterana narušene novom geopolitičkom konstelacijom 16. stoljeća.
U radu se na osnovi izvora, literature i tiska analiziraju napori jugoslavenske diplomacije u cilju ekstradicije bivšega poglavnika Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelića tijekom pedesetih godina ...prošloga stoljeća i reakcije argentinskih državnih organa na te zahtjeve. Posebna pozornost obraća se na političku pozadinu tih reakcija i djelovanje jugoslavenskoga predstavništva u Buenos Airesu.
The former leader of the Independent State of Croatia Ante Pavelić was in Argentina from November 1948. Yugoslav diplomats found out about this in the following months. In the first period they gathered information considering Pavelićʼs whereabouts and susbmitted formal inquiries to the Argentine Ministry of Foreign Affairs. When Pavelićʼs activities became more frequent and more organized, especially with the forming of his government in exile, Yugoslav diplomacy decided to act. In May 1951, the formal extradition was asked. It appears that Argentina never officially replied to the request. The Yugoslav side continued to put pressure on the Argentine Ministry of Foreign Affairs, which made them change their tactics. Obviously, in agreement with Pavelić himself, they tried to make it appear that he had left Argentina and moved to Uruguay. In order to support this hypothesis, Pavelić made his speeches through Radio Montevideo and in interviews, he insisted that journalists write that he was anywhere but Argentina. Argentine officials also spread rumors that he was in Uruguay in conversations with Yugoslav colleagues. Very soon they saw through this game because it was clear that Pavelić was still in Buenos Aires. In the following years there was a similar game. Yugoslav diplomacy tried to convince Argentine colleagues that Pavelić was in their country and they that he was not. The fall of the Peron regime in 1955, did not change the situation. The Yugoslav side tried to use the animosity that the new government had for its predecessors but with little success. Only in 1957 did the situation change as a result of an assassination attempt on Pavelić. At that point it was clear that he was still in Buenos Aires. Yugoslav diplomacy made another request for his extradition only a few days after the assassination attempt. The pressure that was exerted led Pavelić to go into hiding, first in Argentina after which he fled to Chile and finally to Spain at the end of 1957. Unaware of the fact that Pavelić left Argentina, Yugoslav diplomacy continued to fight for his extradition in the following year. They changed tactics and asked for extradition, according to the Argentine law relating to common criminals. This attempt had a flaw in its design. The death penalty that obviously awaited Pavelić in Yugoslavia was not allowed by Argentine laws. The Yugoslav side put itself in a difficult situation because it could not bring itself to declare that Pavelić would not be sentenced to death after extradition. This urged them to slow down the process even more. Pavelićʼs death in 1959 put an end to this eight year long procedure for his extradition to Yugoslavia.
Članak se bavi jednim od najozbiljnijih incidenata između Mletačke i Dubrovačke Republike: sukobom mletačkih galija s dubrovačkim naoružanim brodom i tvrđavama ispred grada 28. srpnja 1630. Prvi dio ...teksta posvećen je detaljnoj rekonstrukciji samog događaja jer ga mletački i dubrovački dokumenti prikazuju na vrlo različite načine. Drugi dio bavi se razdobljem neposredno nakon incidenta, odnosno reakcijama dubrovačke i mletačke vlasti te diplomatskim inicijativama kojima je rezultirao. Konačno, treći dio teksta ispituje značenje i posljedice ovog sukoba, propitujući uvriježenu interpretaciju koja ga vidi kao početak tzv. lokrumske krize. Članak se oslanja na opsežni korpus dosad nepoznatih mletačkih dokumenata koji ne samo da donose niz novih podataka, nego također ukazuju na ozbiljan metodološki problem pri oslanjanju isključivo na dubrovačke diplomatske izvore. Na kraju teksta u cijelosti je objavljen dosad nepoznat izvještaj o incidentu, koji je napisao zapovjednik mletačkih snaga Giovanni Battista Grimani.
Rad prati tridesetogodišnju genezu sukoba SAD-a i Libije i analizira primijenjenu strategiju diplomacije prinude koja je obilježena turbulentnim preokretima. Reaganova protuteroristička strategija iz ...80-ih godina prošlog stoljeća uvelike je obilježena, i u jednu ruku određena, hladnoratovskom konstelacijom odnosa i obrascima ponašanja. Raspadom Sovjetskog Saveza dolazi do kolosalnih promjena koje su imale utjecaj i na Gadafija koji je odbacio revolucionarno obojenu retoriku, terorizam i oružje za masovno uništavanje (OMU), te se priključio međunarodnoj koaliciji u globalnom ratu protiv terorizma i prigrlio liberalističke premise otvorenog tržišta i međunarodnih investicija. Nakon godina regeneracije odnosa Libija se 2011. ponovno našla u ulozi odmetnute države. Gadafi je odbio postavljeni ultimatum da odstupi s vlasti i njegov dugogodišnji strah (i predviđanje) se ostvario – saveznici su izvršili vojnu intervenciju, a Gadafija su ubili pobunjenici u listopadu te godine. Analiza pokazuje kako se Gadafi, sve do posljednje faze, uspješno prilagođavao zahtjevima međunarodne zajednice primjenom quid pro quo načela. S druge strane, u posljednjoj fazi koja je izašla iz okvira ograničenih zahtjeva, stvoreno je zero-sum okruženje u kojem jedino poraz protivnika znači preživljavanje te je u tom kontekstu apsolutni otpor bio jedina racionalna opcija za Gadafija.
The article analyzes the role of Ragusan ambassadors who played an important role in establishing and maintaining relationships between their hometown and the Angevin court. These individuals ...mediated the communication between the center of power and the local community, using their privileged position to obtain personal gains. The multidirectional relationships in which they participated are seen as important instruments that influenced the (re)shaping of the socio-political reality in which the ‘center of power’ and the ‘periphery’ acted and influenced each other. Of particular interest are the activities of the envoys in conflict situations that arose between the actors in the triangle: Louis I of Anjou - ambassadors – Dubrovnik`s councillors. Constitutive historiographical analyzes devoted to power relations are concerned with the question of how central authorities control and manage peripheral structures. Such a perspective of studying the relationship between the center of power and the periphery ‘from above’ to ‘below’ does not recognize the importance of the personal connections of individuals who acted as connective tissue between political subjects that differed in their hierarchical position. Power was not reserved exclusively for the king, but was noticeable at different levels of social life and political activity. Herewith, a prominent place is given to individuals who, among other things, can attribute their position to established personal contacts with influential people of their time. In the article, the focus of scientific interest is on the interpersonal contacts of Ragusan ambassadors who were assigned the role of a link between the Angevin court and the Ragusan authorities at the critical moment of the establishment of mutual relations through negotiations in Višegrad in 1358, as well as in the years that followed. In the analysis of the questions, I rely on the prosopographical method and the theory of social networks. By following the career path of the elected representatives of the commune and analyzing their private, marital and clientelistic relationships, we will gain an insight into the network of personal contacts and the ways of their establishment, maintenance and usage, as well as the problems that arose among its members over time. Of special importance are the personal connections of the envoys, which were an important part of their private life, but also of their public political activities. They are associated with moral values such as loyalty, honor and trust, and emotions such as love.
PDF
