Umjetnost i utopija Finci, Predrag
In medias res,
09/2023, Volume:
12, Issue:
23
Journal Article, Paper
Peer reviewed
Open access
Odnos prema utopiji odnos je prema stvarnosti. Utopija je tema mnogih umjetničkih djela, čak se može tvrditi da je umjetnost najpotpuniji opis utopije, a i sama umjetnost radi na ostvarenju utopije. ...Umjetnost u sebi ima elemente utopijskog i zapravo je jedina potpuno ostvarena utopija.
The position on utopia is the position on reality. Utopia is the theme of many works of art, one can even claim that the arts are the ultimate description of utopia, and the arts strive to achieve utopia. The arts contain utopian elements, and actually, the arts are the completely accomplished version of utopia.
Kinematografski simulakrumi M. Stepanov, Jelena
In medias res,
05/2017, Volume:
6, Issue:
10
Journal Article
Peer reviewed
Open access
Realnost nas provocira i nadahnjuje na stvaranje novih svjetova. Paralelni svemiri oblikovani su prema našem imaginativnom potencijalu. Cilj ovog rada prikazati je kako se film pokazao kao savršen ...medij, koji kroz spektakl i zabavu potiče maštu i vizualno projektira prostore fantazmagorije utopija i distopija. Kroz analizu pojedinih filmova prikazano je kako ovi (filmski) simulakrumi najveće bodrijarovske razine stvarnosti brišu granice između realnog i virtualnog svijeta u vremenu i prostoru. Postavlja se i pitanje jesu li rast umnoženih medija i žanrovska hibridnost posljednjih desetljeća dvadesetog stoljeća i prvih godina dvadeset i prvog stoljeća doprinijeli i podržali preobrazbu naše koncepcije stvarnosti u čudesne svjetove.
Rad se bavi distopijskim tematiziranjem budućnosti, rastućom
dehumanizacijom i degeneracijom društva s već odavno poremećenim ili
posve izokrenutim vrijednostima, a temelji se na analizi pet romana, ...tri
ruska i dva naša. Radi se o Zamjatinovu Mi i Platonovljevu Čevenguru s
početka prošloga stoljeća, Sorokinovu Plavom salu s razmeđa stoljeća,
naposljetku o Popovićevu Lomljenja vjetra sa samog isteka prve decenije
21. stoljeća i godinu „starijem“ Mlakićevu Planetu Friedman. Nakon
početnog dijela koji uvodi u problematiku teme, slijedi raščlamba
potkrijepljena relevantnom i dovoljno opsežnom teoretskom literaturom,
uglavnom vezanom uz utopiju, distopiju i/li antiutopiju.
U članku se najprije određuje pojam istine u dvjema dimenzijama – kao međusobne koherencije iskaza i kao korespondencije iskaza s društvenom stvarnošću – da bi se zatim primijenio u analizi ciljeva ...hrvatskih javnih politika. Nakon prikaza dviju odabranih kategorija sektorskih ciljeva i četiriju kategorija vrijednosnih ciljeva javnih politika s primjerima iz državnih strategija, ističu se napetosti na razini međusobne koherencije ciljeva javnih politika te njihove korespondencije na razini njihove izvedivosti i s njima povezane društvene dinamike. Na osnovi analize propituje
se je li karakter ciljeva hrvatskih javnih politika utopijski i koje bi mogle biti posljedice toga. Zaključuje se da sugerirani nedostatak međusobne koherencije i korespondencije s društvenim trendovima ciljeve čini suviše ambicioznima te potencijalno distopijskima, napose u perspektivi negativno shvaćene političke slobode.
Naglašavajući sveopći kraj ljudske povijesti i znanja, postmoderna filozofija upravo u umjetnosti pronalazi sferu iznošenja svojih pitanja: koliko je čvrsta ljudska spoznaja i koliko je ona vezana ...isključivo uz ljudska bića u svijetu sve većeg multipliciranja artificijelne inteligencije? Film Blade Runner ne odgovara na ta pitanja, ali upravo se njegovom analizom u ovome radu postavlja opreka između fenomenoloških aktivnosti ljudi i tzv. replikanata, odnosno između njihovih signifikacijskih praksi i njihova odnosa prema zbilji. Prvi se dio osvrće na denotaciju, odnosno na neposredno specifično filmsko oblikovanje cyberpunk-žanra i future noir-žanra (koji predstavljaju suvremeno društvo izgubljene organske solidarnosti), te je neizbježna osnova za učitavanje postmodernističkih kodova analiziranih u drugome dijelu, koji je konotativan i implicitan. Ljudska svijest temelji se na prirodnoj i ustaljenoj (restrukturirajućoj) socijalizaciji, dok se svijest replikanata temelji na ugrađenim kodovima, što nužno stvara opreku u kojoj su živa bića manifestacija realno proživljenih života, a replikanti rezultat simulakruma i simulacije.
Članak je usredotočen na sagledavanje odjeka starogrčkoga mita o Antigoni iz pera tragičara Sofokla (5. st. pr. Kr.), kao genoteksta u njegovoj fenotekstualnoj preobrazbi unutar književno-povijesnoga ...konteksta modernističke i postmodernističke dramatike. Kao temeljni fenotekst izdvojena je Kreontova Antigona Mira Gavrana (1983.) uz mjestimična pozivanja na druga metatekstualna ostvarenja i reinterpretacije starogrčke tragedije, kako hrvatska tako i europska, kao što je Antigona Jeana Anouillha (1944.) te Antigona, kraljica u Tebi Tončija Petrasova Marovića (1981.). U vremenskome rasponu od antike do modernizma i postmodernizma, a na temelju izabranih dramskih komada, uočene su brojne varijacije u poimanju antigonijanskoga motiva. Dok se neke metatekstualne preradbe, poput Marovićeve Antigone, kraljice u Tebi, poigravaju krajem tragedije zamišljajući nastavak u kojemu se protagonistica promeće u beskrupuloznu vladaricu, neke se pak, poput Annouillheve Antigone, poigravaju stvarnom povijesnom ulogom Antigonine braće kao i (be)smislom tragedije kao dramske vrste. Ona, najkasnije nastala od sviju, Gavranova, poigrava se, naprotiv, samim autorstvom suprotstavljajući uzvišenomu antičkom svijetu umjetnosti, iznesenom u Sofoklovu predtekstu, apsurdni svijet distopije očitovan u Kreontovoj inačici događaja. Pozivajući se na tipologiju Slobodana Selenića temeljenu na koordinatnome sustavu s četiri pola i dvjema antitezama, red-pobuna i razum-strast, protagonistice Sofoklova genoteksta i triju metatekstova (u Marovića ulogu antičke Antigone preuzima tzv. mlada Antigona, Izmenina kći), stigmatizirane kao strastvene pobunjenice protiv poretka, paradoksalno zastupaju jedan viši red i razum, čime biva raskrinkan antagonist Kreont kao bezumnik i nesmotren vladar. Tri izdvojena sekundarna dramska teksta, u svojoj redefiniciji antičkog arhetipa, moglo bi se zaključno ustvrditi, osciliraju između afirmacije antičkih ideala te njihova ukalupljivanja u moderni kontekst potvrđujući tako svevremenost općeljudskih moralnih dvojbi između krhkosti i nepostojanosti ljudske pravde i pravosuđa te postojanosti ideala.
Marshall McLuhan je u okviru svog tehnološko-determinističkog pogleda na svijet afirmirao tezu da smo preko raznih medija produžili svoja čula čime smo dozvolili tehnologiji da utječe na naš psihički ...i društveni sklop. Ako su mediji zaista čovjekovi produžeci „bilo kože, ruke ili noge” kako ovaj autor apodiktički tvrdi, postavlja se pitanje do čega dovodi njihova amputacija? Cilj ovog rada je refleksivno zahvatiti društveni život i čovjeka kao elementarnu antropološku kategoriju, a u odnosu prema apsolutnoj prisutnosti/odsutnosti suvremenih medijskih tehnologija. Ovim se na nivou teme i ideje direktno bavi antologija Crno ogledalo i indirektno Sluškinjina priča, serija rađena po romanu Margaret Atwood. Bilo da govorimo o tehnološkoj simulaciji svijesti i psihičkim implikacijama završne faze čovjekovih produžetaka ili dehumanizaciji (ženskog) i tijela i duše u totalitarno-teokratskoj državi, svakako se oslanjamo na medije i tehnologiju, što je polazišna točka promišljanja društva koje u oba slučaja možemo okarakterizirati kao distopijsko.
Rad nastoji prikazati odnos suvremenog čovjeka spram tijela, s naglaskom na poimanje ljudskog tijela kao svrhe, primjerice u djelu »Razmatranja o tehnici« Joséa Ortege y Gasseta (1941.), objavljenom ...na hrvatskom jeziku kao drugi dio knjige O ljubavi – O tehnici. Razmotrit će se pitanja: a) kakav utjecaj ima postuliranje distopijskih budućnosti na stav o tehnici, b) možemo li tvrditi da suvremeni čovjek gleda na ljudsko tijelo kao na stroj, c) predstavlja li ideja tijela kao stroja telos suvremenom čovjeku? Filozofijsko razmatranje pojma tehne služit će kao osnova za razmatranje pitanja »Što je čovjek?« i »Što će čovjekom postati?« kako ih čitamo u filozofiji Ortege y Gasseta.
Vrijeme je i filozofska i fizikalna kategorija, koja se na različite načine očituje kao faktor u teoriji i praksi književnog stvaralaštva. U radu se analiziraju neki aspekti vremena u romanima Mi i ...1984. Govorimo o vezi vremena pisanja s temom i stilom romana, te o vezi vremena čitanja s recepcijom romana (aspekti vremena koji zadiru i izvan romana). Posebna pažnja ukazana je složenoj vremenskoj organizaciji romana, ulozi flash-backa, međuodnosima različitih subjektivnih vremena u romanima i njihovoj ulozi u romanima. Također se pokušalo ukazati na međuodnose različitih aspekata vremena, kao što su odnosi različitih subjektivnih vremena u romanima, posebno iz aspekta karakterizacije likova. Prikazan je način na koji je glavni lik romana D-503 karakteriziran upravo
uz pomoć aspekta vremena.
The essay is divided into an introduction, »The Dark Now«, which argues the focus on the oriented agents able or failing to dynamize the utopian locus, and three parts. Part 1, »Living in Fantasyland ...(Dystopia, also Fake Utopia and Anti- utopia)«, takes Disneyland and its analyses by Marin and others as the paradigm for our lives in such imaginary but also real spaces; it defines Dystopia, as well as its subform of Anti-utopia. Part 2, »We Intellectuals in Post-Fordism«, deals with the thesis that our dystopian rulers have wiped out the barrier between »culture« and economically based politics, with what is Post-Fordism, and what is the situation of intellectuals between wage-labour and self-determination. Part 3, »The Bifurcations and the Alliances« presents some suggestions about our oppositional interests in a capitalism engaged in large scale structural declassing of intellectual work. The con- clusion is that there is no way out of dystopia except as orientation to utopia and viceversa: »And if you think this is utopian, please think why is it such« (Brecht).
PDF
