Dvojno državljanstvo postalo je bitna tema demokratske teorije i politike građanstva. Mnoge države s velikim useljeništvom dopuštaju ga ili toleriraju, a mnoge druge vode aktivnu politiku prema ...zadržavanju ili davanju državljanstva pripadnicima svoje iseljeničke zajednice u svijetu, tzv. dijaspori. Posebnu je važnost dvojno državljanstvo zadobilo u politici građanstva nekih država u srednjoj i jugoistočnoj Europi (Mađarska, Rumunjska, Srbija, Hrvatska) prema pripadnicima svojih manjina u susjednim državama kojima im je omogućeno nerezidentno državljanstvo. Dvojno državljanstvo smatra se posebnim pravom pripadnika manjina – sredstvom zaštite njihovih ljudskih prava te očuvanja nacionalnog identiteta, a takvu intenciju podupiru i europske institucije. U radu se analiziraju specifičnosti politika građanstva u državama s tim tipom dvojnog državljanstva, njihova zasnovanost na etničkom shvaćanju nacije i djelovanju političkih aktera koji ga održavaju, te utjecaj na politike prema manjinama i njihov položaj.
Rad čitatelja najprije uvodi u ključne aspekte rasprave o globalizaciji i njihove kontroverzije, a potom se bavi pitanjem krize nacionalnoga modela građanskoga državljanstva (citizenship). Od ...devedesetih godina 20. stoljeća vode se rasprave zagovaratelja dviju suprotstavljenih teza. Po jednoj, unatoč globalizacijskim promjenama u ekonomskoj, političkoj i kulturnoj sferi društva, nacionalno državljanstvo pokazalo se umnogome rezistentnim, pa i sposobnim za revitalizaciju. Pojavilo se, barem devedesetih godina, više istraživača koji dokazuju da se u novije vrijeme identitet neke osobe, kao člana neke nacionalne zajednice, postupno razdvajao od njezinih ljudskih i civilnih prava. To je dovelo do ustanovljenja alternativnoga ‘postnacionalnog modela članstva’: pojedinačnih i grupnih prava koja ne ovise o državljanstvu. Prema toj tezi, nacionalne države pretrpjele su fundamentalne transformacije i postale instrumentima za implementiranje međunarodnih konvencija i normi o ljudskim pravima, kao eminentno osobnim, a ne državljanskim pravima. Postoje i pokušaji pomirenja tih suprotstavljenih pozicija. Ti autori priznaju ozbiljnost izazova konvencionalnom nacionalnom modulu građanskoga državljanstva, ali dokazuju da su ti procesi još uvijek ponajprije unutarnje pitanje liberalnih demokracija. Neki najnoviji radovi nastoje izaći izvan uskih i isključivih konceptualnih okvira nacionalne države i postnacionalnoga članstva, pokušavajući objasniti upravo proturječne procese promjena u konstituciji građansko-državljanskih prava. Predlažu se i novi koncepti državljanstva kao odgovor na izazove globalizacije i međunarodnih migracija – kao što je multikulturalni ili supranacionalni. Napokon, postmoderni pisci govore o postmodernom ili kozmopolitskom građanstvu koje nije više neposredno vezano uz nacionalnu državu.
Državljanstvo Europske unije, poznato i pod nazivom Europsko građanstvo, ustanovljeno
je Ugovorom o Europskoj uniji sklopljenim u Maastrichtu 7. veljače 1992. godine, a
na snazi je od 1. studenog ...1993. godine. Državljanstvo Europske unije komplementarni je
pojam nacionalnom državljanstvu, koje svi građani Europske unije stječu u svojim matičnim
državama. Iz semantičkih razloga kroz rad će se često pojavljivati i pojam građanstvo
Europske unije jer Europska unija nije naddržava niti ima klasične elemente države, već
je politička zajednica bez države – adržavna tvorevina. U radu ćemo se upoznati s uvođenjem
državljanstva Europske unije, stjecanjem i gubitkom navedenog državljanstva, razlikama
između nacionalnog i državljanstva Europske unije. Susrest ćemo se s pravima i obvezama
državljana Europske unije te načinom na koji je Europski sud u svojim presudama,
u pojedinim situacijama, ocijenio ta prava. Govori se o analizi odnosa građana i institucija
Europske unije te kome se građani mogu obratiti u slučaju nezadovoljstva. Samim pojmom
građanina asocira se na pojedinca koji je privržen zajednici u kojoj živi očekujući od nje
zaštitu, jamstvo poštivanja ljudskih prava i prava na sudjelovanje u odlučivanju u javnim
poslovima. Na kraju, ovim radom se nastoje ublažiti najčešće isticane bojazni državljana
Republike Hrvatske za pristup u punopravno članstvo, koje slijedi u narednim mjesecima,
kako bi ulazak u Europsku uniju bio prihvaćen sa što manje sumnje.
Migracijski obrasci, migracijski diskurs i s njima povezane reprezentacije, iskustva, obveze i dužnosti migranata kao i očekivanja od migracije rodno su obojeni. Otkako su feminističke znanstvenice ...koje se bave migracijama prve počele s propitivanjem muškaraca kao univerzalne reference i nevidljivosti žena ili njihova stereotipnog predstavljanja kao nesamostalnih u prevladavajućem korpusu znanja o migracijama, znanost se znatno razvila. U radu se tvrdi da je stalni proces unakrsnog razvijanja u dvije odvojene epistemologije, a svaka je na početku propitivala monolitne i temeljne vizije »migranta« s jedne strane i »žene« s druge, otvorila plodno potpolje istraživanja »migracija i rod«. Slijedi pregled radova o orodnjavanju različitih faza migracije kako bi se pružio uvid u ta istraživanja. Povezivanje migracija i roda dovelo je na vrh istraživačkih prioriteta i učinilo vidljivima teme koje su bile na marginama, pri čemu su izostavljene druge orodnjene dimenzije složene stvarnosti migrantskog iskustva.
Članak se bavi radikalnom rekonfiguracijom javnog prostora po završetku socijalizma u Jagodini, industrijskom gradu srednje veličine u središnjoj Srbiji. Za razliku od većine gradova "u provinciji", ...Jagodina je doživjela rapidnu izgradnju tijekom posljednjeg desetljeća. Taj se grad smatra pričom o uspjehu i rijetkim primjerom grada koji se uspio ekonomski razviti usprkos lošim ekonomskim i političkim okolnostima u državi. Intenzivna je izgradnja značajno utjecala na prirodu javnih prostora u gradu, proizvodeći konfliktne predstave o modernosti, koje imaju važnu funkciju u oblikovanju državljanstva, moralnosti i političkih subjektiviteta ljudi koji nastanjuju urbani prostor.
Predmet rada je odnos državljanstva i nacionalne pripadnosti u Kraljevini SHS/Jugoslaviji u razdoblju od osnivanja države 1918. godine pa sve do njezina poraza u travanjskom ratu 1941. godine. ...Osnovno je metodološko polazište istraživanja Tillyjeva klasifikacija prema kojoj postoje četiri osnovna tipa veze između državljanstva i nacionalne pripadnosti: isključujući izvorni, isključujući naučeni, uključujući izvorni i uključujući naučeni tip. Autor je u radu utvrdio da je u Kraljevini uspostavljen isključujući izvorni tip državljanstva koji s obzirom na primarno privilegiranje Srba, Hrvata i Slovenaca te u drugom stupnju i ostalih Slavena naziva isključujućim dvostupanjskim izvornim modelom. Autor također ističe i postojanje određenih korekcija tog modela u pogledu isključivosti i izvornosti. Rad se u velikoj mjeri temelji na istraživanju arhivskoga gradiva dostupnog u Hrvatskom državnom arhivu.
PDF
