Učbenik Italiano per gli studenti di etnologia e antropologia culturale II obsega 149 strani in je opremljen z avtorskimi ilustracijami Petre Brecelj. Namenjen je študentom, ki z učenjem ...italijanščine nadaljujejo (raven A2/B1 po Skupnem evropskem jezikovnem okviru).
U radu se prikazuje jedna kraća epizoda iz povijesti etnologije međuratnoga razdoblja (1918. – 1941.) vezana uz pokušaj pokretanja središnje strukovne udruge jugoslavenskih etnologa, svojevrsne ...preteče Etnološkoga društva Jugoslavije koje će biti osnovano 1957. godine. Na temelju analize korespondencije Milovana Gavazzija sa srpskim etnologom Milenkom Filipovićem naslovnoj će se temi pokušati pristupiti iz perspektive intelektualne historije. Tom prilikom će se rad na osnutku etnološkoga društva promatrati kao pokazatelj intelektualne angažiranosti Gavazzija i Filipovića u međuraću.
Članak upozorava na važnost usporednih istraživanja susjednih istraživačkih tradicija i proizvodnje znanja u etnološkoj znanosti. Kod razmatranja dodirnih točaka između slovenske i hrvatske ...etnologije, nude se dvije vrste usporedbi: prve u empirijskoj istraživačkoj praksi uvrštavamo u međukulturalne usporedbe, a druge su povezane s obrascima proizvodnje znanja i više se odnose na teorijsko-metodološka pitanja. Ilustrirane su u fragmentima u kratkom pregledu usporedno informiranih dodirnih točaka koje sežu više stoljeća u prošlost. Od razdoblja institucionalizacije slovenske i hrvatske etnologije krajem 19. i početkom 20. stoljeća, međusobni kontakti bili su intenzivniji, a najsustavniji oblik postigli su tijekom nekoliko desetljeća suradnje u Slovensko-hrvatskim etnološkim paralelama (od 1981.). One su prikladno gledište i za pogled na paradigmatsku transformaciju obiju disciplina: krajem 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća obilježio ih je rastanak od kulturno-povijesnih studija narodne kulture, i od 90-ih godina do proširenja i diversifikacije (u problemskom i metodološkom pogledu) u dijalogu s antropološkim istraživanjima.
U radu se raspravlja o sve težem usklađivanju intelektualnih, profesionalnih i institucionalnih zahtjeva koji se nameću suvremenim etnolozima i kulturnim antropolozima u kontekstu neoliberalnog ...kognitivnog kapitalizma i ideološkog revizionizma/relativizma tipičnog za postsocijalistička društva. Na primjeru dva disciplinarna “iskoraka” ili odmaka od etičke i epistemološke matrice tipične za konstruktivističku paradigmu pokazuje se u kojoj mjeri arbitar znanstvene kompetencije i intelektualne vjerodostojnosti više nisu svijest i savjest istraživača/autora nego pravni, administrativni i merkantilni mehanizmi vrednovanja njihovih postignuća.
This book ('Folkloristic Portraits from three Centuries. From baroque to modernism') preseints 18 profiled personalities from the Slovenian spiritual, cultural history and linguistics from 17th ...Century (J. V. Valvasor, J. Svetokriški, and 18th Century (M. Pohlin, U. Jarnik) up to most of them in the 19th Century (P. Danjko, A. M. Slomšek, M. Ravnikar-Poženčan, A. Murko, S. Vraz, E. Korytko, J. Trdina, M. Valjavec. V. Urbas, G. Krek, S. Škrabec, G. Križnik, S. Rutar) to K. Štrekelj. The personalities are illuminated from folkloristic view, following the prehistory this profession.
U desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata etnografija, etnologija i folkloristika predavale su se u Mađarskoj na dva sveučilišta – Sveučilištu u Budimpešti i Sveučilištu u Debrecenu, unutar sličnih ...disciplinarnih okvira. U podučavanju i istraživanju važnost se pridavala proučavanju mađarske seljačke kulture iz povijesne retrospektive, u cilju njezine rekonstrukcije. Međutim, kao posljedica disciplinarnog, međunarodnog i interdisciplinarnog utjecaja, tijekom 1970-ih i 1980-ih stvorili su se uvjeti za velike paradigmatske promjene kako u istraživanju, tako i u predavanjima. Najvažniji pokazatelj te promjene bila je činjenica da je etnologija umjesto seljačkog društva počela istraživati društvo u cjelini, sve kulturne fenomene i mnoge suvremene probleme. Na institucionalnoj razini podučavanje etnologije je reorganizirano s ponovnom uspostavom predavanja iz etnologije na Sveučilištu u Szegedu, osnivanjem novog odsjeka na Sveučilištu u Pečuhu i ponovnim uvođenjem predavanja na temu mađarske etnologije u Kolozsváru (Cluj-Napoca, Transilvanija, Rumunjska).
Slične promjene provedene su i na Odsjeku za etnologiju u Szegedu. Prvo smo proširili tradicionalne etnološke teme na podučavanje i istraživanje novih tema. Od 1998. godine uveli smo predavanja iz etnologije religije unutar područja specijalističkih znanja. U segedskoj školi etnologije folkloristika, materijalna kultura i kulturna antropologija podučavaju se unutar jednog područja i unutar istog odsjeka.
U skladu s odredbama Bolonjskog sporazuma, na dodiplomskom studiju studenti slušaju temeljne/uvodne kolegije i dobivaju uvid u opću i specifičnu metodologiju. Na toj razini započinjemo samo jedan specijalistički program – folkloristiku i antropologiju plesa – u kojem studenti stječu osnovna teoretska znanja o narodnim plesovima. Antropologija plesa predaje se i na diplomskome studiju gdje postoje i kolegiji iz etnologije i antropologije religije, zajedno s onima koji se bave kulturnom baštinom. U Mađarskoj postoji velika potreba za predavačima etnologije. Pedagogija i metodologija predavanja etnologije također se predaju na diplomskoj razini. No, općenito, diplomski je studij podijeljen na tri dominantna specijalistička modula. Opći i specijalistički programi pripremaju studente za razna područja istraživanja, za područje obrazovanja, obrazovanja odraslih, javnih muzejskih zbirki, turizma, telekomunikacija te za rad u mnogim segmentima državne administracije i lokalnih vlasti.
Studentima je na raspolaganju ekstenzivna međunarodna razmjena putem programa Erasmus/Socrates i CEEPUS, kao i studentski međunarodni ljetni seminar u Szegedu (Seminarium Ethnologicum Szegediense). Sadržaj preddiplomskoga, diplomskoga i poslijediplomskog studija uvelike je određen činjenicom da je etnologija sada pod snažnim utjecajem kulturne i socijalne antropologije.
The monograph ('Folkloristic Portraits from 20th Century. Till the constitution Slovenian folkloristics') is chronical and logical continuation of the first book Folk portraits of three centuries. ...The author deals with 14 personalities who were active in the first half of the 20th century, ie. till the constitution of Slovenian folkloristics: J. Polivka, M. Murko, I. Koštial, I. Grafenauer, F. Kotnik, J. Kelemina, J. Glonar, F. Stele, J. Glazer, P. Zablatnik, V. Möderndorfer, L. Zupanc, J. Dolenc, M. Matičetov.
Provider: - Institution: - Data provided by Europeana Collections- Milenko Filipović, a Serbian ethnologist who worked between 1924 and 1969, is carefully considered from several aspects in this ...doctoral dissertation, whose aim is to identify the position he takes in Serbian ethnology. Given the fact that he published nearly four hundred works and was interested in a large number of aspects of the nation’s life, and that his practical work permeated all possible aspects of the profession of an ethnologist, Milenko Filipović seemed to have had to deserve a prominent place in the history of Serbian ethnology. That could also be concluded from texts dedicated to him, in which his human and professional qualities are praised. Often, however, he was not appraised on the basis of the analysis of his works but on the basis of an intuitively gained impression. In a large number of texts about Milenko Filipović, written on the occasion of his death, we could learn about his colleagues’ wonder and their exceptional respect for him as a scientific phenomenon; yet, the explanations of his importance reduced for the most part to the quantitative contribution he had made to ethnology in a form of numerous printed works and professional activities he participated in. In merely few texts, the authors tackled Filipović’s works, namely their particular thematically restricted segments, in more detail, stepping deeper into the analyses of Filipović's approaches and procedures he had applied. So, first of all, we have taken into consideration texts which were written about him, i.e. we have portrayed Milenko Filipović from the point of view of the re-creation of impressions he and his written work had on his colleagues. Also, we have tried to reach the goal of the dissertation by, as well, casting light on Milenko Filipović’s own attitude towards ethnology and basic ethnological terms, which we have made an effort to recreate on the basis of his sporadic statements about them, taking notice of what he thought of Jovan Cvijić and Vuk Karadžić, who he thought were the key great men of Serbian ethnology. We have also portrayed Filipović’s eight works, which some colleagues highlighted as his best achievements, all for the purpose of showing what it is that makes his work specific in comparison with other ethnologists of his time and, generally, what his best achievements are like. First of all, the idea was to articulate the impression which Milenko Filipović’s work had made on his colleagues and, in that way, reveal the position he had spontaneously taken in the history of Serbian ethnology, at the same time considering his personal commitments concerning the key notions and persons of the science. The scientific phenomenon of Milenko Filipović is set in the framework of the scientific ambience popular in his time, consisting of certain ideological frameworks within which scientists, as well as he himself, generally contemplated. Not only was Milenko Filipović exposed to the impacts of the popular scientific climate but he himself took part in its development, being presumably the most active Serbian ethnologist of his time and, therefore, quite influential as well. Also, we have portrayed Milenko Filipović in contemporary political frameworks of his time, too, given the fact that that particular life dimension had a significant impact on his career. Generally speaking, great attention has been paid to the relationship between ethnology and social reality, since that relationship is, typically, intensive and Milenko Filipović was completely aware of that and was making efforts to define himself in that sense as a politically neutral and, at the same time, socially active scientist. Also, we have tried to find something that would distinguish Milenko Filipović in the history of Serbian ethnology as a meritorious participant in order not to leave him remembered as a figure of ephemeral significance. We have generally concluded that, the way he was thinking, Milenko Filipović actualized and blended the main ideological trends woven into the base of ethnology, enlightenment aspirations and a romantic perception of people. Apart from that, relying on his eclectic theoretical-methodological approach, he made it possible for his thoughts to be open and flexible, so he was able to keep himself informed about events in foreign ethnologies and develop himself in directions he thought were scientifically lucrative. Yet, he failed to become the one to introduce a new scientific paradigm, which became popular in Serbian ethnology soon after he had died, although he had been very well aware of the need for radical change of the basic scientific attitudes. Milenko Filipović was trying to contribute there to some extent, first of all to define the basic ethnological terms whose meanings were simply implicit; however, he could not give up on his positivistic and essentialist approach to ethnological research. We have reached a conclusion that, in the history of Serbian ethnology, Milenko Filipović stands at the very turning point between the old-fashioned ethnological approach and the modern anthropological approach to the study of the man’s world. Part of his work introduced novelties in Serbian ethnology, as he also thought the basic precepts needed thorough reassessment, on the one hand, while, on the other, his ties with the classical approach his predecessors had given form to still remained.- Milenko Filipović, srpski etnolog koji je delovao od 1924. do 1969. godine, razmotren je iz nekoliko uglova u ovoj doktorskoj disertaciji, čiji je cilj da utvrdi poziciju koju on zauzima u srpskoj etnologiji. Budući njegov štampani opus brojao blizu četiri stotine naslova a njegovo interesovanje obuhvatalo veliki broj oblasti života nacije, kao što je i njegova praktična delatnost zalazila u sve moguće aspekte profesije etnologa, činilo se da je Milenko Filipović morao zaslužiti zapaženo mesto u istoriji srpske etnologije. To se moglo zaključiti i iz tekstova njemu posvećenih, u kojima se pohvalno govori o njegovim ljudskim i profesionalnim kvalitetima. Međutim, on mahom nije ocenjivan na osnovi analize radova, nego na osnovi utiska koji se intuitivno stiče. U množini tekstova o Milenku Filipoviću koji su nastali prigodom njegove smrti mogla se pročitati sveukupna zadivljenost i izuzetno poštovanje kolega prema njegovoj naučnoj pojavi, ali su se objašnjenja njegovog značaja svela pretežno na kvantitativni njegov doprinos etnologiji u vidu mnogih radova koje je objavio i mnogih stručnih delatnosti u kojima je učestvovao. U svega nekoliko tekstova su se njihovi autori detaljnije pozabavili Filipovićevim opusom, i to pojedinim njegovim segmentima, tematski omeđenim, zalazeći u analize Filipovićevih pristupa i postupaka koje je primenjivao. Tako smo, pre svega, uzeli u obzir tekstove koji su napisani o njemu, to jest sagledali smo Milenka Filipovića sa stanovišta rekonstruisanja utisaka koje su on i njegovo pisano delo učinili na kolege. Takođe, ka cilju ove doktorske disertacije se išlo i osvetljavanjem stanovišta samog Milenka Filipovića prema etnologiji i osnovnim etnološkim pojmovima, koja smo pokušali da rekonstruišemo na osnovi sporadičnih njegovih izjašnjavanja o njima, kao što smo se osvrnuli i na njegovo mišljenje o Jovanu Cvijiću i Vuku Karadžiću, koje je on smatrao ključnim velikanima srpske etnologije. Prikazali smo i osam Filipovićevih radova, koje su pojedini kolege istakli kao najbolja njegova ostvarenja, da bi se primerima pokazalo šta je to što njegovo delo čini specifičnim u odnosu na druge etnologe tog doba i, uopšte, kako izgledaju njegova najbolja ostvarenja. Ideja je bila da se pre svega artikuliše utisak koji je delo Milenka Filipovića napravilo na kolege, te da se na taj način pokaže mesto koje je on spontano zauzeo u istoriji srpske etnologije, uz razmatranje njegovih ličnih opredeljenja u odnosu na ključne pojmove i ličnosti ove nauke. Naučna pojava Milenka Filipovića je postavljena u okvir naučnog ambijenta aktuelnog u njegovo vreme, sastojećeg se od izvesnih ideoloških okvira u kojima se kretalo naučno razmišljanje uopšte, pa i njegovo. Koliko je Milenko Filipović trpeo uticaje aktuelne naučne klime toliko je i sam učestvovao u njenoj razradi, budući valjda najaktivniji srpski etnolog svog vremena i stoga prilično uticajan. Takođe, sagledali smo Milenka Filipovića i u savremenim mu političkim okvirima, s obzirom na to da je ta dimenzija života imala značajan uticaj na njegovu karijeru. Uopšte je dosta pažnje poklonjeno odnosu između etnologije i društvene stvarnosti, budući da je taj odnos po pravilu intenzivan i da je Milenko Filipović bio sasvim svestan toga, pokušavajući da se odredi u tom smislu kao politički neutralan a opet društveno aktivan naučnik. Pokušali smo i da pronađemo nešto što bi Milenka Filipovića postavilo u istoriju srpske etnologije kao zaslužnog delatnika, da ne bi ostao figura od prolaznog značaja. Opšti je zaključak da je Milenko Filipović svojim načinom razmišljanja aktuelizovao i objedinio glavne ideološke trendove utkane u osnovu etnologije, prosvetiteljske težnje i romantičarsko viđenje naroda. Pored toga, svojim eklektičkim teorijsko-metodološkim pristupom obezbedio je otvorenost i fleksibilnost svom mišljenju, tako da je bio u stanju da prati zbivanja u stranim etnologijama i da se razvija u smerovima koji su mu se činili naučno probitačnim. Ipak, on nije uspeo da bude donosilac u srpsku etnologiju nove naučne paradigme, koja je ubrzo posle njegove smrti postala aktuelna, iako je vrlo dobro video potrebu za radikalnom promenom osnovnih naučnih stavova. Milenko Filipović je pokušavao da radi nešto u tom pravcu, pre svega da definiše osnovne pojmove etnologije čije se značenje prosto podrazumevalo, ali nije uspeo da napusti pozitivistički i esencijalistički pristup etnološkom proučavanju. Tako je naš zaključak da Milenko Filipović stoji u istoriji srpske etnologije na samoj prekretnici između starinsko
Odsjek za etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Beogradu proslavio je stogodišnjicu postojanja 2006. godine. Iako se nastava iz etnografije i etnologije držala u različitim ...oblicima od osamdesetih godina devetnaestog stoljeća, datum osnivanja Odsjeka vezuje se uz službenu uspostavu Etnološkog seminara na beogradskom Filozofskom fakultetu. U tih sto godina nastava je odražavala uvijek aktualno stanje po pitanju predmeta istraživanja, teorije i metodologije, a oni su pak bili uvjetovani društvenom i kulturnom percepcijom onoga što bi etnologija, a potom antropologija, trebala biti. U tom razdoblju prijeđen je put od u potpunosti romantičarske koncepcije znanosti o narodu do samorefleksivne društvene znanosti. U skladu s tim, mijenjao se i nastavni kurikulum: od pridavanja bitnog značaja kategoriziranju „manifestacija narodnog duha“ do naglašavanja principa aktivnosti, društvene svjesnosti i angažiranosti te raznovrsne integrativnosti kao osnovnih postulata onoga što se proučava, zapravo, suvremene kulture kao kontekstualnog načina ljudskog poimanja i organiziranja života i okružujuće realnosti. Ta svojevrsna „antropologizacija“ srpske etnologije bila je spor proces, naravno, ometan i osuđivan te rijetko otvoreno podržavan u beogradskim akademskim krugovima. Dok su osude bile nešto s čim se moglo živjeti, iako su dolazile od tradicionalistički pa i nacionalistički nastrojenih etnologa i etnologinja, ometanja su imala isti izvor – uvijek su dolazila iz određenih socioloških krugova čiji su pripadnici imali utjecajne glasove u društvenom javnom govoru, ili barem sveučilišnom, a koji su imali vlastitu ideju o tome što bi antropologija trebala biti, ne dopuštajući nijedan drugi mogući pogled na datu problematiku, u skladu s inicijalno marksističkim korijenima svojega uvjerenja. Ta ideja, dakako, nije imala veze s onim kako se antropologija oblikovala na Zapadu, a što je bio put koji je kurikulum beogradskog Odsjeka pokušavao slijediti, u većoj ili manjoj mjeri, u ovisnosti o društvenim i akademskim prilikama najmanje tri do četiri desetljeća unazad. Potreba usklađivanja sveučilišnih planova i programa s Bolonjskim procesom početkom ovoga stoljeća bila je ona prilika koju je Odsjek dugo čekao kako bi u ozračju transparentnosti i javne provjere, doduše pomalo iznuđene, predstavio kurikulum utemeljen na gore navedenim principima kao i na teorijskim i terenskim istraživanjima i interesima vlastitih članova, što mu, kako smatramo, daje osobit kredibilitet.
PDF
